Autor: David Broder
Prevela: Sanja Kovačević
Izvor: Jacobin

Ljeto na poslu je nepodnošljivo kada se ne možemo radovati nekom odmoru. 1930-ih u Francuskoj se radnički pokret borio za godišnji odmor kao jedan od prioriteta - prisilili su šefove da im plate vrijeme koje će provesti na plaži.

U ljeto 1936. godine francuskoj buržoaziji nije sjalo sunce. Dame iz visoke klase su se žalile kako horde proletera zauzimaju previše prostora na njihovim omiljenim plažama; vlasnici restorana na Azurnoj obali su bili zabrinuti hoće li tvornički radnici koji su počeli dolaziti znati koristiti vilicu i nož. U lipnju je socijalistička vlada zajamčila svakom/j radniku/ci dva tjedna plaćenog odmora i tako je ljetni godišnji odmor postao stvarnost za milijune ljude. Danas radnice/i mogu prestati proizvoditi bicikle i bagete i uživati na plaži - a njihovi šefovi im to moraju platiti.

Zakon koji je radništvu osigurao godišnji odmor uvela je vlada židovskog socijalističkog premijera Leona Bluma, koji je bio izabran u svibnju te godine. No, tu promjenu je izborio snažan štrajkački pokret koji je uslijedio nakon izbora Bluma. Radnički sindikati diljem svijeta su dugo pružali otpor životu kojim dominira rad: opći štrajk 1. maja u Chicagu 1886. zahtijevao je “osam sati rada, osam sati odmora i osam sati slobodnog vremena”. Nakon postignutog zakonskog prava na ograničeni broj radnih sati, a potom uvođenja vikenda u 20. stoljeću, radnička borba za slobodno vrijeme nastavljena je zahtijevanjem plaćenoga odmora.

Nakon Francuske, plaćeni odmor je ubrzo izboren i drugdje, u mnogim slučajevima dopunjen pravima kao što su plaćeno bolovanje i porodiljni dopust. No, borba za godišnji odmor nije značila samo dati radništvu dva tjedna slobode godišnje, samo kako bi se nakon toga dovukli nazad u tvornice. Motivirana novom masovnom kulturom, borba u području slobodnog vremena se proširila na demokratizaciju društva u kojem živimo. Francuski radnici nisu izborili samo pravo na odmor, već su i gradili hostele, kampove, društvene klubove, kako bi slobodno vrijeme provodili što kvalitetnije - i kako bi ga provodili zajedno.

 

Izgradnja šireg pokreta

Slobodno vrijeme je uvijek bilo bojno polje. Rani radnički pokret je okupljao prijateljska društva i kooperative putem kojih su radnici dobivali sredstva kako bi najbolje iskoristili svoje slobodno vrijeme. Od 1919., socijalistička i komunistička gradska vlast predgrađa Pariza - Ivry-sur-Seine, pokrenula je solidarni fond kako bi djeca radnika mogla ići na more. Mnoge organizacije, poput YMCA, promovirale su oblike rekreacija u skladu s kršćanskim vrijednostima, a radničke partije su organizirale vlastite rekreacijske, sportske i društvene aktivnosti unutar slobodnog vremena.

U ljeto 1936., francuska vlada je plaćeni godišnji odmor, koji je prije toga bio omogućen manjem dijelu radništva, proglasila univerzalnim pravom na razini države. No, taj uspjeh se ne može pripisati samo Léonu Blumu niti Narodnoj fronti koja je ujedinila socijaliste s liberalnim radikalima i komunistima. Zapravo, program Narodne fronte koji je objavljen prije izbora u svibnju 1936. je bio pomno promišljen - obećao je nacionalizaciju ratnih industrija i dao veće slobode radničkim sindikatima, no poziv na “skraćivanje radnog tjedna bez smanjenja tjednih plaća1 nije konkretizirao koliko bi bilo to smanjivanje radnog tjedna i kada bi se to trebalo dogoditi.

Izborna pobjeda Narodne fronte 3. svibnja 1936. - s 57 posto glasova - inspirirala je širu akciju u smjeru promjena. 11. svibnja, radnici su okupirali avio-tvornicu zahtijevajući povratak na posao dvojice kolega koji su dobili otkaz zbog prvomajskog štrajka; to je pokrenulo akciju solidarnosti lučkih radnika, što je ukazalo na buđenje šireg pokreta. Štrajk se proširio na tisuće radnih mjesta diljem Francuske i obuhvaćao je oko dva milijuna radnica/ka. Dobra atmosfera u okupiranim tvornicama nije pokazala samo kako su se radnici osjećali osnaženo, već i da su imali visoka očekivanja od budućih akcija.

Motiviran valom štrajkova - ali i zabrinut zbog širenja društvenog konflikta - Blum je tražio dogovor s poslodavcima koji bi zadovoljio i aktiviste u glavnim političkim strankama. 7.-8. lipnja su socijalistički premijer, radnički sindikati i poslodavci potpisali Sporazume u Matignonu (Matignon Agreements) kojima je ozakonjena detaljnija - ali i radikalnija - verzija obećanja iz manifesta Narodne fronte. Poslodavci su morali pristati na 40-satni radni tjedan (bez smanjivanja plaća), veća prava radničkih sindikata i najmanje dva tjedna plaćenog godišnjeg odmora svakom/oj radniku/ci.

 

Republika mladih

Radnici su izborili pravo na plaćeni odmor putem solidarne akcije, a taj isti duh je oblikovao načine na koje su ga koristili. Također, to su oblikovale i ranije debate o tome što ustvari znači odmor. U doba Karla Marxa izlet na plažu se često smatrao zdravstvenom mjerom, daleko od gradske prljavštine i dima. Povjesničarka Yvonne Kapp primjećuje kako je Marx bio opsjednut dobrobitima boravka na moru, “prema laičkom medicinskom stanovištu, najbolja panacea, prva poslije alkohola2. No, što su radnici stvarno radili u svoje slobodno vrijeme ostalo je uglavnom pitanje prijepora u ranom 20. stoljeću.

Kao što primjećuje povjesničar Gary Cross3, mnogi socijalisti su govorili o štetnom utjecaju tvorničke rutine na radnički um, koja im oduzima energiju za intelektualnu budnost da učine više od puke pasivne konzumacije obrazovanja.

Diljem radničkog pokreta je bila prisutna kritika pasivnog praćenja sporta i klađenja; kampanja protiv konzumacije alkohola nije izražavala samo kršćanski moralizam, već i spoznaju da radnici ne bi trebali trošiti obiteljsku zaradu na alkohol.

Lijeve partije su se fokusirale na edukaciju, ali i na aktivnosti poput limenih orkestara i rekreacije u prirodi, kako bi radnike usmjerile na prosvjetljenije aktivnosti.

No, ljevica je htjela učiniti više od integracije najpolitiziranijih radnika - posebno zato što je krajnja desnica promovirala vlastitu viziju masovnog provođenja slobodnog vremena. Od 1925., talijanske fašističke organizacije “After-Work” i “Balilla” osiguravale se državno podržane slobodne aktivnosti, a od 1935., njemački nacistički program “Strenght Through Joy” (“Snaga kroz radost”) koristio je državne resurse na sportske aktivnosti i kolektivne praznike kako bi promovirali militarističke i “nacionalne” vrijednosti, bez obzira na klasne podjele. Narodna fronta je stoga nastojala promovirati vlastitu demokratsku viziju slobodnog vremena.

To se posebno jasno vidjelo u radu Blumovog potpredsjednika vlade za sport i slobodno vrijeme Léa Lagrangea. Promišljajući različite ciljeve politike slobodnog vremena vlada Narodne fronte je ovo područje inicijalno bila dodijelila4 Ministarstvu zdravstva, no onda je prebacila na Ministarstvo obrazovanja. Lagrangeove odluke odražavaju i razlike između socijalističkih i fašističkih imperativa. Kako je to rekao Lagrange, Narodna fronta se ne brine samo za relaksaciju, već promiče dostojanstvo radništva. Primjerice, za razliku od elitnog sporta na Olimpijadi u Berlinu, Lagrange je kao cilj isticao “manje stvaranja šampiona i dovođenja 22 igrača na stadion pred 40 000 ili 100 000 gledatelja, a više motiviranja omladine u našoj zemlji da redovno provodi vrijeme na igralištima i bazenima”.

Ključan je bio fokus na mogućnost da slobodne aktivnosti premoste klasne podjele - Lagrange nije samo sponzorirao Narodnu Olimpijadu u Barceloni, koja je bila alternativa Hitlerovim Olimpijskim igrama, nego i obilaske Pariza za poljoprivredne radnike/ce iz drugih regija. Potpora vlade udruženjima koje vode članovi imala je za cilj poticanje kolektivnog organiziranja i provođenja slobodnog vremena, bez patronata povezanog sa crkvom ili dobrotvornim inicijativama: za Lagrangea, to bi omogućilo da “rudar, zanatlija, seljak, zidar, službenik i učitelj postepeno spoznaju ujedinjenost ljudskog rada5.

To je imalo odjeka u inicijativama “odozdo”. Od 1935. do 1938., konfederacija sindikata CGT - Sindikat radničkog sporta i gimnastike (“Labor Sport and Gymnastics Union”) narasla je s 42 000 na 100 000 članova, nakon što je počela pozivati na osnivanje “kluba u svakoj tvornici”. Naravno, radnici si nisu mogli priuštiti odmor bez plaće, a trebalo je i da svoje slobodno vrijeme potroše ekonomično. Subvencionirani željeznički prijevoz (s popustom 40 posto) bio je jedna od mjera ovakve politike, no također i ključan za lokalne organizacije Narodne fronte, za organizacije poput “Odmor svima” (“Hollidays for All”) koje su obećavale “više od jeftinije varijante buržujskog turizma”, te omladinske hostelske asocijacije CLAJ (“Sekularni centar omladinskih hostela”) kao alternative religijskim udruženjima koja su organizirala slobodno vrijeme.

Broj hostela je iznimno porastao u doba Narodne fronte - od 45 hostela 1933., preko 90 hostela 1935., do 450 hostela do 1938. Osiguravajući jeftin smještaj desecima tisuća ljudi, hranio je i liberalizaciju društvenih praksi. Premda to formalna politika nije ohrabrivala, časopis CLAJ-a Le Cri des Auberges je hostele nazvao “republikama mladih”, mijenjajući model “obiteljskog odmora” kakav je donekle propagirala Narodna fronta.

Kao što zapaža povjesničarka Siân Reynolds6, uloga CLAJ-a je bila posebno važna za oslobođenje društvenih konvencija, a posebno po tome što nije bila rodno segregacijska (premda je sam smještaj bio). Kolektivna muško-ženska socijalizacija, širenje kolokvijalnog tu (ti) umjesto vous (vi), nepostojanje normi u oblačenju za žene, dovelo je do postojanja komunističke omladinske prakse, a također je i potkopavalo rodnu hijerarhiju. Lucette Heller-Goldenberg7 je napisala kako su “zaustavili lažne odnose između mlade djevojke koja želi naći muža i mladića koji traži žrtvu”.

 

Tračak svjetlosti

Narodna fronta nije bila bez problema - naposljetku, bila je stvorena kao obrana od rastućeg fašizma, a neki Lagrangeovi kolege su bili naklonjeniji “patriotskoj” dobrobiti kulturalnog miješanja nego kapacitetu za potkopavanje obiteljskih normi. No, u svakom slučaju, Blumova politika je dala velike rezultate, uključujući i porast slične prakse u Britaniji. Premda su legislativni pokušaji u Westminsteru propali 1929. i 1936., radnički sindikati su, inspirirani francuskim primjerom, pojačali svoje zahtjeve za plaćenim slobodnim vremenom, a broj radnika koji su imali to pravo narastao je s 1,5 milijuna 1935. na 7,75 milijuna u ožujku 1938. godine.

Financijski pritisak i Građanski rat u Španjolskoj doveli su te jeseni do kraha Narodne fronte. Liberalni radikali su se okrenuli konzervativcima potkopavajući Blumove ključne mjere, koje su u potpunosti bile uništene pod njemačkom okupacijom. Lagrange je poginuo na fronti u lipnju 1940. Blum je bio podvrgnut suđenju za izdaju 1942. Prkosno braneći svoj iskaz, iskoristio je sudnicu za obranu svoje politike slobodnoga vremena, obarajući retoriku obiteljskih vrijednosti Vichyjevog režima. Za ovog židovskog socijalistu, plaćeni odmor je ponudio “tračak svjetlosti u mraku teškog života”, ne samo “pruživši sadržaje za obitelji, već im i dajući obećanje budućnosti - nadu”.

Taj tračak svjetlosti dugo će se pamtiti. Akordi pjesme Charlesa Treneta iz 1936., “Y’a d’la joie” (Ovdje je radost) “odzvanjali su godinama”, dok su fotograf Henri Cartier-Bresson8 i član CLAJ-a Pierre Jamet9 ovjekovječili joie de vivre autostopiranja i rudimentarnog kampiranja. Svjetlost ljeta 1936. godine, nedvojbeno je donijela do olakšanja u mraku Vichyjevog režima. Neki povjesničari su to prikazivali kao utješan mit - za Juliana Jacksona, slike “mnoštva koje iz vagona maše transparentima postale su simbolom 1936., kao što su barikade postale simbolom 1968."

U ljeto 1940. pariške obitelji su pakirale kofere za jedno drugačije putovanje - evakuaciju glavnoga grada uoči njemačke invazije. Pa ipak, u mračnim danima okupacije, četiri ljeta prije tog odlaska značila su im više od lijepih uspomena. Ni socijalističke niti komunističke partije nisu više postojale - zabranjene od konzervativica i samoga Vichyja. No, strukture koje su postavili radnici, kako bi najbolje iskoristili teško izboreni godišnji odmor, stvorile su mreže solidarnosti koje su preživjele razdoblje okupacije. Nakon njemačke invazije, CLAJ je postao utvrda oružanog otpora.

Danas se naše slobodno vrijeme suočava s drugim neprijateljima osim s nacističkim vojnicima. Šefovi koriste i naše prekarne uvjete i naše mobitele kako bi nas konstantno imali “on call”, zakovane za naše poslove i očajne za promjenama. A kod plaćenog godišnjeg odmora se radi upravo o oslobađanju od biranja između slobodnog vremena i posla koji trebamo – o obavezi svih poslodavaca da nas plate za slobodno vrijeme, bez obzira na posebne okolnosti. U Francuskoj 1930-ih je borba za godišnje odmore dovela do podizanja razine radničkih uvjeta, i to na trošak šefova. Danas nam je upravo to potrebno.

4 Ibid.

5 Ibid.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?