Hrvatski socijalisti - ljudi koji ne vjeruju sami sebi

Kad je prošle godine, negdje u ovo vrijeme, Radnička fronta došla u fokus javnosti kao nova politička organizacija, neuobičajena radikalnost njezine antikapitalističke retorike izazvala je niz reakcija u redovima liberalnih medijskih komentatora i kapitalističkih apologeta. Po sadržaju i tonu reakcija bilo je jasno da su se domaći liberali poprilično uzbudili jer se organizirana skupina ljudi drznula dovesti u pitanje vladajući 'liberalni konsenzus' te je pritom još pobudila nezanemarivu medijsku pažnju kao nova politička opcija. Na radikalne programske zahtjeve i kritiku kapitalizma, liberali su odgovorili rafalom osobnih diskvalifikacija i papagajskim ponavljanjem ideoloških predrasuda – Radničku frontu čine 'uhljebi' iz javnog sektora i nezapošljivi vječni studenti s Filozofskog fakulteta koji nemaju nikakvog legitimiteta predstavljati se glasnogovornicima interesa radnika, dok antikapitalistički patos Radničke fronte služi tek kao patetični paravan za promociju propalih socijalističkih modela koji su osmišljeni s ciljem da se otme od onih koji mukotrpno rade, koji su kreativni i stvaraju vrijednost, da bi se dalo lijenima, neinventivnima i onima koji žele parazitirati. Luka Popov, medijski sve prisutniji libertarijanac i profesor na PMF-u, otišao je i korak dalje zakupivši internet domenu pod imenom Radničke fronte i objavljujući na njoj libertarijanske pamflete.


Ipak, među komentatorima koji su reagirali na pojavu Radničke fronte ogledni primjer malograđanskog moralizatorstva i liberalnog (ne)razumijevanja kako funkcionira kapitalistička ekonomija demonstrirao je novinar internet portala Index, Goran Vojković, u tekstu – "Hrvatski socijalisti – ljudi koji ne vjeruju sami sebi". I makar je prošlo već godinu dana od objave tog teksta mislim da je korisno podsjetiti na njega i prokomentirati njegove glavne teze. Naime, one su se proširile kao svojevrsna 'spontana ideologija' kojoj je podlegao i dobar dio radne većine što nije upoznat sa znanstvenom kritikom kapitalističke ekonomije i njezine ideološke apologetike.


Treba odmah istaknuti da je znanost izrazito važna jer nam pomaže otkriti razliku između pojave i njezine biti i pojasniti zašto ono što nam se 'spontano' čini kao istina u pravilu to nije i da do istine možemo doći tek posredno, kroz znanstvenu 'obradu' te 'spontane' neposrednosti. Recimo, kada svakodnevno gledamo kako se Sunce kreće preko nebeskog svoda i iz toga 'spontano' zaključimo da Zemlja miruje a Sunce oko nje kruži, znanost nam objašnjava zašto taj 'spontani' zaključak nije istinit. Donekle slična 'spontana ideologija' funkcionira i na razini kapitalističkih društvenih odnosa, s tom razlikom da je njezin primarni učinak blokiranje adekvatnog razumijevanja klasne logike moći u kapitalizmu i njezinih strukturnih imperativa. Zbog antagonističkog karaktera kapitalističkih odnosa, 'spontana ideologija' koja osigurava njihovo idejno zaklanjanje i ujedno opravdanje nikako nije 'čisti' rezultat spontanosti (ili spontani idejni izraz materijalnosti kapitalističkih odnosa) već je vladajuće elite sistematski kreiraju, podržavaju i obnavljaju putem medija, znanstvenog i obrazovnog sustava, raznih kulturnih institucija, političkih stranaka i ostalih sastavnica tzv. ideoloških aparata. Putem njih vladajuće kapitalističke elite proizvode „stručnu, znanstvenu, intelektualnu i demokratsku“ legitimaciju vlastite vladavine odnosno proizvode i održavaju vlastitu ideološku hegemoniju. Da bi se ta vladavina počela konzistentno dovoditi u pitanje smatram da je važno objasniti varljivost ideja 'spontane ideologije' i vjerujem da kritika teza iznesenih u tekstu Gorana Vojkovića može toj svrsi solidno poslužiti.
Dakle, osnovna teza Gorana Vojkovića jest da oni koji radikalno kritiziraju kapitalizam i zalažu se za njegovo ukidanje i zamjenu socijalističkom alternativom, zapravo ni sami ne vjeruju u to što zagovaraju. Po Vojkoviću istinski socijalisti su tek oni koji konkretno žive socijalističke ideje i to na način da socijalističku stvarnost nastoje kreirati unutar već postojećeg legalno-pravnog i institucionalnog okvira koji im to omogućuje. Vojković naglašava da socijalisti mogu već danas osnovati zadrugu i kreditnu uniju kao ekonomski oblik organiziranja koji utjelovljuje socijalističke principe i stoga nema nikakve potrebe za ukidanjem privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju ili za političkim nametanjem ograničenja ili zabrana drugačijim oblicima poslovnog organiziranja, pa tako niti privatnim kapitalističkim tvrtkama.


Treba odmah primjetiti da Vojković pod socijalizmom i kapitalizmom ne razumijeva različite sisteme društveno- ekonomskih odnosa već različite principe individualnog organiziranja tvrtki na tržištu. Socijalizam po Vojkoviću ima puno pravo postojanja ako se tvrtke ustrojene na socijalističkim principima uspiju na tržištu održati i proširiti pored kapitalističkih. Dakle, socijalizam - može, ali u okviru 'slobodnog tržišta' odnosno institucionalnih pravila koja ne diskriminiraju ili ne postavljaju ograničenja kapitalističkim tvrtkama.


No da li je socijalizam svodiv na radničko vlasništvo u tvrtkama i na demokratski ustroj koji radnicima omogućava sudjelovanje u svim važnim odlukama, od poslovnih planova, kadrovskih pitanja, pitanja raspodjele dobiti do definiranja platnih razreda?! Drugim riječima, da li je radničko samoupravljanje na razini tvrtke ta suštinska razlika između socijalizma i kapitalizma?!


Radničko samoupravljanje i ekonomska demokracija na razini tvrtke svakako jesu bitni elementi socijalističke ekonomije, no oni nikako nisu dovoljan uvjet da bi neka ekonomija bila socijalistička odnosno da bi se organski reproducirala kao socijalistička. Čak i da je u svim tvrtkama uvedeno radničko samoupravljanje i ekonomska demokracija, čemu se institucionalno najviše približio jugoslavenski 'samoupravni socijalizam', to nipošto nije dovoljno da bi bila ispunjena dva osnovna zahtjeva socijalizma - društveno planirana proizvodnja usmjerena prema zadovoljenju demokratski utvrđenih potreba i raspodjela prema radu.


I upravo je jugoslavenski 'samoupravni socijalizam' empirijski dokazao kako nije dovoljna institucionalizacija radničkog samoupravljanja na razini poduzeća ili radnih organizacija da bi bila osigurana raspodjela prema radu. Naime, unatoč nominalno proklamiranoj raspodjeli prema radu, jugoslavenski tržišni odnosi vodili su formiranju značajnih razlika u primanjima radnika za istu kvalifikaciju i za isti privredni sektor, ali lociranim u različitim tvrtkama i u različitim regijama. Jugoslavensko tržište strukturno je podržavalo procese koncentracije i centralizacije kapitala, nejednakog razvoja i raspodjele prema 'organskom sastavu kapitala' gdje su u prednosti bile već razvijenije republike poput Slovenije i Hrvatske odnosno tvrtke koje su poslovale u regijama gdje se koncentrirao kapital. Komunistička partija je intervenirala u takve rezultate tržišnih odnosa da bi demonstrirala privrženost socijalističkim načelima no dometi takvih 'aposteriori' intervencija bili su ograničeni i, s vremenom, sve su snažnije doživljavani kao politički arbitrarni i nepravedni te su se, u konačnici, zaista i pokazali kao ekonomski neracionalni. Dakle, jugoslavensko tržište kao strukturni mehanizam za vrednovanje i regulaciju robne proizvodnje, putem novca kao samostalne forme vrijednosti, vodilo je i u nominalno socijalističkoj ekonomiji oblikovanju takvih proizvodnih odnosa koji su operacionalizirali logiku kapitala, njegove imperative i negativne društvene posljedice.
Za socijalističku društveno planiranu proizvodnju i raspodjelu prema radu nužno je dokinuti nezavisnost privatnih proizvođača odnosno društvenu verifikaciju privatnih radova aposteriori putem mehanizma tržišta. To podrazumijeva ukidanje robno-novčane forme regulacije proizvodnje i društvene podjele rada. U suprotnom, ukoliko se ne ukine robno-novčana forma i mehanizam tržišta tada na tri osnovna ekonomska pitanja - što će se, za koga i u kojim količinama proizvoditi - odgovor strukturno nameće regulacijski parametar 'viška vrijednosti'. Drugim riječima, ukupnu društvenu proizvodnju i podjelu rada tada nije moguće podrediti demokratski utvrđenom planu niti raspodjelu objektivno regulirati prema individualnom radnom doprinosu.


Povijesni primjer jugoslavenskog „samoupravnog tržišnog socijalizma“ instruktivan je jer je društveno-ekonomsku dinamiku i njezine kontradikcije izraženo odredio sukob suprotstavljenih principa ekonomske reprodukcije. S jedne strane tržišni mehanizam i robno-novčana forma strukturno su nametali 'višak vrijednosti' kao ekonomski princip regulacije (posebno nakon liberalnih tržišnih reformi u 1960-tima), dok su, s druge strane, jednopartijski politički sistem i autokratska vladavina Komunističke partije u kombinaciji sa institucionalnim okvirom društvenog vlasništva i radničkim samoupravljanjem bile instance provedbe 'socijalističkog društvenog ugovora' i socijalističkih principa ekonomske reprodukcije. 'Socijalističkim društvenim ugovorom' vladajuća Komunistička partija radnoj većini garantirala je provedbu socijalno inkluzivne modernizacije, pod čime se podrazumijevao porast materijalnog standarda i egalitarnost njegove raspodjele, sigurnost radnog mjesta i socijalna sigurnost, uravnoteženost regionalnog razvoja itd., dok su socijalistički principi reprodukcije institucionalizirani u obliku društvenog vlasništva i radničkog samoupravljanja.
Sukob suprotstavljenih principa ekonomske reprodukcije vodio je zaoštravanju kontradikcija 'realnog socijalizma' te sve većem kršenju normi 'socijalističkog društvenog ugovora'. Prominencija tržišnog mehanizma i robno-novčane forme, zahvaljujući već spomenutim liberalnim reformama i integraciji u međunarodno robno i financijsko tržište, strukturno je nametala, u nominalno socijalističkoj ekonomiji, imperative akumulacije i konkurencije karakteristične za kapitalizam. Negativne društvene posljedice manifestirale su se kao značajna nezaposlenost i sve teža zapošljivost (dok je u isto vrijeme bila relativno zagarantirana sigurnost radnog mjesta već zaposlenih u društvenim poduzećima), značajne razlike u dohocima između različitih ekonomskih sektora i regija, ekonomsko zaostajanje kao i razni oblici ekonomskih neracionalnosti (inflacija) povezane s pokušajima Komunističke partije da ciljeve i norme 'socijalističkog društvenog ugovora' ostvari robno-novčanim 'instrumentima'.


Navedene negativnosti sve izraženije su delegitimirale partijski intervencionizam kao primjereni oblik ekonomske regulacije, no u nedostatku njegove adekvatne problematizacije i politizacije, ujedno su delegitimirale i one aspekte institucionalnog okvira koji su osiguravali, makar uvjetno, ispunjenje 'socijalističkog društvenog ugovora'. Time su 'vjetar u leđa' dobile frakcije vladajućih što su zagovarale produbljenje tržišnih odnosa i 'reforme' institucionalnog okvira što su vodile konačnom uklanjanju socijalističkih i konsolidaciji kapitalističkih principa reprodukcije.


Dakle, iskustvo jugoslavenskog 'realnog socijalizma' jasno je pokazalo da socijalistički način proizvodnje i njegovu strukturnu logiku određuje totalitet društvenih odnosa proizvodnje a ne apstraktno izdvojene karakteristike pojedinih elemenata – poput ekonomske demokracije na razini poduzeća. Uslijed nepostojanja socijalizmu adekvatnog institucionalnog okvira za realizaciju „društveno sintetske funkcije“ (A. Sohn –Rethel) ili, drugim riječima, uslijed nepostojanja adekvatnog okvira za društveno planiranje proizvodnje, društvena verifikacija i podjela rada u slučaju jugoslavenskog socijalizma realizirana je putem mehanizma tržišta i robno-novčane forme. Time je etablirana sistemska logika čiji su strukturni imperativi stajali u suprotnosti sa socijalističkim zahtjevima demokratskog planiranja društvene proizvodnje i raspodjele prema radu. Radničko samoupravljanje na razini poduzeća bilo je s jedne strane podređeno tržišnim imperativima, a s druge strane, partijskim intervencijama kao oblicima korekcije tržišnih ishoda. Time se pokazalo da radničko samoupravljanje nije bilo dovoljan uvjet za organsku reprodukciju socijalističkog načina proizvodnje.


Prethodno navedeno značajno je i u kontekstu teza iz teksta Gorana Vojkovića prema kojima 'istinski socijalisti' socijalizam mogu živjeti i kreirati već u okviru tržišne i robno-novčane ekonomije i to na način da se organiziraju u radničke zadruge ili kreditne unije kao oblike poslovanja što utjelovljuju socijalističke principe. I zaista, radničke zadruge predstavljaju organizacijski iskorak prema socijalističkom modelu ekonomije, barem utoliko jer dokazuju da radnici mogu biti i vlasnici i upravljači tvrtke i da kapitalisti uopće nisu potrebni. Također, materjalna pozicija radnika prije će se poboljšati ako o raspodjeli dohotka poslovno uspješne zadruge demokratski odlučuju radnici, umjesto da o tome autokratski odlučuje kapitalist. Važna prednost zadruga u odnosu na konvencionalne kapitalističke tvrtke jest i činjenica da kooperacija radnika i njihovo zajedničko upravljanje radnim i poslovnim procesima osnažuje samosvjest radnika i umanjuje njihovo otuđenje od rada.


No, unatoč tim prednostima u odnosu konvencionalne kapitalističke tvrtke, zadruge koje posluju unutar kapitalističke, profitno usmjerene ekonomije u bitnome su ograničene njezinim strukturnim imperativima. Strukturni imperativi, što se prije svega manifestiraju kao nesmiljeni pritisci tržišta, zadruge prisiljavaju da se ponašaju kao konkurentske kapitalističke tvrtke. Konkurencija prisiljava radnike u zadrugama da sami sebe eksploatiraju, da smanuju plaće, produžuju radni dan, zamjenjuju svoje kolege tehnologijom, a sve u cilju opstanka na tržištu. Dakle, uslijed konkurencijskih tržišnih pritisaka zadruge često imaju alternativu ili tek prihvatiti kapitalističke principe poslovanja i time negirati vlastiti socijalistički karakter, ili pak ustrajati na dokidanju dominacije i eksploatacije i bankrotirati u okviru pravila kapitalističke robno-novčane ekonomije. Uvjetnu autonomiju od kapitalističkih imperativa zadruge mogu ostvariti ako posluju u privrednim sektorima koji nisu podređeni tržištu, poput zdravstva, obrazovanja i sl., no to je prije svega vrijedilo za povijesni period snažne 'države blagostanja', dok se s nastupom neoliberalne ofenzive, s njezinim fokusom na procese privatizacije i širenje tržišta u nekoć 'dekomodificirane sektore', smanjio prostor moguće autonomije od kapitalističkih imperativa.


Primjer najpoznatije i najveće zadruge na svijetu, španjolskog Mondragona, zorno pokazuje da zadruge ne mogu same po sebi dovesti do socijalističke transformacije, već će se puno vjerojatnije prilagoditi kapitalističkim pravilima ukoliko se ne ukine institucionalni okvir kapitalističkih odnosa proizvodnje. Zadruga Mondragon nastala je 1956 , s namjerom da u poslovanju etablira socijalističke principe radničke participacije, solidarnosti i jednakosti, no kako se poslovanje širilo i Mondragon postajao sve veći i integriraniji u globalni kapitalizam, njegovi temeljni principi primjenjivali su se na sve manji broj radnika zaposlenih u Mondragonu. Danas se radno iskustvo radnika u Mondragonu malo razlikuje od iskustva radnika koji su zaposleni u klasičnim kapitalističkim tvrtkama (što je pokazala i provedena anketa o zadovoljstvu poslom; jedina bitna razlika jest što je posao relativno sigurniji u Modragonu). Odlučivanje je visoko centralizirano, sve se više zapošljavaju radnici 'na određeno', dok se poslovanje Modragona širi u regije s niskom cijenom radne snage kako bi se ostvarila konkurentska prednost na tržištu. Mondragon je u slučaju svoje poljske podružnice čak optužen za 'sweatshop' eksploataciju radnika. Da su članice Modragona, uslijed integracije u kapitalističko tržište, izložene prijetnji bankrota pokazao je primjer propasti proizvođača kućanskih aparata Fagor gdje je samo u Baskiji 2000 ljudi ostalo bez posla, a još 3500 u Francuskoj, Kini, Maroku, kraj prvog dijela.

Autor: Hrvoje Štefan

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?