Autor: Zaštitar/član RF-a
U svjetlu nedavnog dvosatnog, neformalnog štrajka upozorenja zaštitara pratitelja vrijednosti u Splitu i još nekim dalmatinskim mjestima smatram da je dobar trenutak da se ukaže na neke probleme i specifičnosti dotičnog zanimanja.
Zaštitari se bave poslovima osiguranja osoba i imovine, a može se reći i jednostavnijim policijskim poslovima te imaju neke ovlasti kao privremeno oduzimanje slobode kretanja, provjera identiteta, osiguranje mjesta događaja itd.
Radi se zapravo o nekoj vrsti agencijskog rada koja je pod većom dodatnom zakonskom regulacijom od klasičnog agencijskog rada. Postoji trostrani odnos radnika, poslodavca i korisnika usluge kao i u drugim agencijskim odnosima. Česte su promjene lokacija na kojima se radi. Ponekad se u jednom danu radi na dva mjesta. Radnici su raštrkani na mnogo lokacija te se većinom radi o jednom radniku u smjeni tako da je njihov kontakt minimalan a time i mogućnosti udruživanja. Plaća je ista ili su razlike male ali su dosta velike razlike među pojedinim objektima u zahtjevnosti, intenzitetu, opsegu posla i težini rada. Pored nadređenih u samom zaštitarskoj firmi zaštitar je podređen i na samoj lokaciji na kojoj radi utjecajem raznih voditelja.
U praksi se ponekad dešava da ne postoje ni minimalni uvjeti rada na pojedinim lokacijama (npr. sanitarni čvor, wc). Svi koji uđu u ovaj posao smatraju ga privremenim rješenjem, samo dok ne nađu nešto bolje, što također utječe na povezivanje, a time i na borbu za bolje plaće i uvjete. Zapravo jako malo radnika u zaštitarstvu ovo smatra nekim trajnim rješenjem gdje vidi nekakvu budućnost zbog čega je u branši dosta velika fluktuacija radne snage. Plaća se kreće u okviru tri tisuće kuna sa svim dodatcima puno radno vrijeme ali i to ovisi u kojoj županiji i gradu radite.
Organiziranost zaštitara i čuvara u sindikat je rijetka pojava u ovoj branši. A opet, od takve male sindikalne organiziranosti većina je tzv. „žutih sindikata“ koji su više u dosluhu sa poslodavcem nego li štite i poboljšavaju interese radnika. Naravno, zaštitarske firme ne gledaju blagonaklono na sindikalno organiziranje svojih radnika. Većina vlasnika firmi se mogu svesti pod naziv „kontroverzni poduzetnici“. Kolektivni ugovor trenutno koliko je meni poznato već nekoliko godina ne postoji, a dok je i postajao nije poštovan u cijelosti.
Različiti poslovi za istu ili sličnu satnicu također utječu na radničku solidarnost jer će se neki radnik koji radi na boljem, komfornijem radnom mjestu, sa većom plaćom teže izložiti riziku sindikalnog organiziranja ne bi li se time zamjerio nadređenima i izgubio tu svoju relativnu prednost. Zbog nedostatka radnika većina firmi krši zakon tako da se radi znatno više od zakonski dozvoljenih prekovremenih sati, a „višak“ se isplaćuje u gotovini na ruke ili preko računa kao nekakav dodatak.
Ono što zaštitare dijelom štiti od još veće eksploatacije je zakonska regulativa (potrebna licenca za obavljanje tog posla i liječnički pregled, završena srednja škola), manjak radnika zbog niskih primanja i mnoštva zamornih i dosadnih poslova te uslijed svega toga loš ugled profesije. Polaganje licence za zaštitara sa svim davanjima košta nekoliko tisuća kuna. To može biti znatno manje ako vam Hrvatski zavod za zapošljavanje sufinancira veći dio troškova. Također, mnoge firme kreditiraju financiranje licence svojih zaštitara kako bi ih privoljeli na rad za njih. Dio fleksibilnosti koji postoji ide i na ruku radnika tako da se nekad može dogovoriti tip objekta, radno vrijeme, zamjena smjene i slično. Ali puno češće korist od toga ima samo poslodavac.
U zaštitarskoj djelatnosti se radi o uglavnom „muškim“ poslovima lošeg društvenog ugleda, i niskog dohotka te su samim tim i radnici na neki način društveni i ekonomski gubitnici tranzicije i kapitalističkog sustava u cjelini. Ovi poslovi su svuda u svijetu među najgorim poslovima, te ih u zemljama kapitalističkog centra uglavnom rade imigranti. To su uslužni poslovi niske vrijednosti i dohotka koji u okviru ovakvog kapitalističkog sistema i ne mogu biti drugačiji.
Stanje bi moglo biti bolje da radnici imaju veće mogućnosti utjecati na neke poslovne odluke kao što su razlike među satnicama za pojedina radna mjesta i promjena istih u određenim okvirima, što bi doprinijelo sveukupnoj demokraciji na radnom mjestu. Naravno, pretpostavka za sve to je nekakva masovnost te formalna i neformalna radnička organiziranost u ovoj branši, ali i šire.