Posljednjih godina, a pogotovo posljednjih dana, svjedoci smo sve veće hajke na Srbe u Hrvatskoj, koji se ne mogu nego osjećati nelagodno zbog falsificiranja zločina iz Drugog svjetskog rata, uvijenih napada na manjine (a Srbe naročito) kroz razne inicijative, navodno zabrinute za demokratičnost izbornog sustava Republike Hrvatske, uvažavanje ratnih zločinaca, sahrana ekshumiranih ustaških postrojbi uz državne počasti i bezbrojne druge incidente koji se više tako ne mogu nazvati jer ne predstavljaju nekakvu aberaciju, odstupanje, već pravilo.
Zadnja poruka nedobrodošlice je bila odlikovanje Tanje Belobrajdić od strane predsjednice RH. Tanja Belobrajdić, za one koji ne znaju, je bivša supruga jednog od osuđenih mučitelja zarobljenika u splitskoj Lori, sama optužena da je osobno sudjelovala u mučenju. S takvim pedigreom ne može nego postati nagrađivana spisateljica. Onaj dio gdje priča počinje biti bizarna je da je njeno najpoznatije djelo uključivalo upravo opise mučenja ratnih zarobljenika, ovoga puta onih koji pripadaju hrvatskim postrojbama. Ta osoba je odlikovana od strane predsjednice „za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku stečene u ratu“. Ne možemo se ne zapitati jesu li optužbe za mučenje srpskih zarobljenika pritom bile plus ili minus.
Stvaranje atmosfere straha kod hrvatskih Srba od strane vladajućih nije motivirano nikakvim ideološkim razlozima, odnosno ne dolazi iz uvjerenja, osim onog uvjerenja da se treba održati na vlasti. Kako HDZ ne može ponuditi ništa po pitanju ekonomije, u kojoj su se orijentirali na slijepo slijeđenje politike rezova po direktivama Evropske unije, ostaje im samo poticati jalove rasprave u kojima se narod Hrvatske svrstava u grupe pa se onda mudruje. Emitiraju se razna "otvorena" sa silnim kontroverznim temama u kojima je, naravno, bitno uključiti “obje strane” pa tako dobijemo u emisiji ljude koji kažu da nije OK mrziti Srbe i homoseksualce i ona kojima je to super, s jedne strane postavimo revizioniste holokausta, a s druge one koji nisu plaćeni od strane ultranacionalističke emigracije da svakoga dana iznova smanje broj žrtava u Jasenovcu dok ne dođu do negativnih brojeva. I tako se negdje u svim tim raspravama izgube starci koji jedva preživljavaju u dalmatinskom zaleđu, Lici, Kordunu, Baniji, bili oni Srbi ili Hrvati, rođeni tamo ili doseljeni. Svi ti penzioneri koji redovito spajaju kraj s krajem s 2 hiljade kuna ili manje. Gube se iz fokusa svi mladi ljudi koji ne mogu naći posao pa, ako su sretni, rade na stručnim osposobljavanjima za mizerne svote ili svako malo potpisuju ugovore kako bi se poslodovac osigurao da imaju što manje prava i da što lakše mogu dobiti otkaz.
Gubi se pogled na Uljanik, na ostatke ostataka industrije Hrvatske, kojima se zabija i posljednje čavle u lijes. Ne vidimo sisačku rafineriju i ljude koji ostaju bez posla, obalu koja postaje žrtva turizma, centar Splita koji je prazan zimi, a ljeti služi tome da turisti plate hamburger 100 kuna. Ne vidimo sve ove ljude koji se iseljavaju iz Hrvatske kako bi pobjegli od života na periferiji Evropske unije, od uloge tržišta za plasiranje proizvoda iz razvijenijih zemalja Evrope, izvora jeftine radne snage i turističkog odredišta. Za sve ove probleme Srbi nam nisu krivi. Krivi su oni koji su po narodnosti birokrati, a po političkom opredjeljenju vlast. Krivi su oni koji se izdaju za heroje i idole, a često su, ako nisu obični eksploatatori, ratni profiteri ili naprosto lopovi. Hrvatska se ne nalazi u problemima zbog Srba, čak više ni zbog rata ili nekakvog apstraktnog "procesa tranzicije" iz kojega izlazimo valjda kada privatiziramo zdravstvo pa se riješimo "socijalističkog mentaliteta". Hrvatska se nalazi u problemima zbog uloge male zemlje na periferiji Evropske unije čiju ulogu se održava konstantnim ispiranjem mozga o "nužnosti rezova" i "požrtvovnim poduzetnicima" kroz medije i nacionalizmom kao džokerom kada zagusti ili kada ponestane ikakvih ideja. Hej, ti što kopaš po smeću, zar ne vidiš onog Srbina tamo?
Autor: Vlado H.