Pred kraj Jugoslavije, Savez komunista Jugoslavije, vladajuća i jedina stranka, počela je okupljati članove koji velikom većinom, bar pri vrhovima, više nisu bili komunisti. SKJ se također u potpunosti dezintegrirao i raspao na svoje republičke sastavnice koje su funkcionirale de facto nezavisno jedna od druge.

Jugoslavija je u 1980-ima bila praktički pod vlašću Međunarodnog monetarnog fonda, produžene ruke SAD-a i globalnog kapitalizma, koji joj je nametao stroge mjere štednje, a 1989. počinju i prve privatizacije. Prelazak je na pravi kapitalizam, dakle, počeo dvije godine prije raspada Jugoslavije.

Interesi velikog dijela političko-ekonomskih elita, nomenklature koja je već tada bila uvelike raskrstila s komunizmom, bili su u promjeni sistema od koje su mogli i osobno profitirati - npr. tako što bi poduzeća kojima su dotad samo upravljali, i to ne uvijek potpuno slobodno zbog radničkog samoupravljanja, pretvorili putem privatizacije u svoja vlastita poduzeća, koja će moći naslijediti i njihova djeca, pri čemu oni više neće morati skrivati svoje bogatstvo. Isti se proces odvijao i u SSSR-u, čija je dezintegracija i prelazak na kapitalizam potakao isti proces i drugdje.

Kako komunizam kao ideologija vladajućim elitama više uglavnom nije odgovarao, skoro sve su republičke nomenklature u Jugoslaviji posegle prije ili kasnije za nacionalizmom - nacionalizam im je omogućavao da učvrste ideološku hegemoniju u svojim pojedinačnim republikama. Također, nacionalizam kao ideologija im je omogućavao učvršćivanje vlasti i povećavanje moći tako što su elite išle putem odcjepljenja - naime, republičke su elite (npr. u Sloveniji i Hrvatskoj, koje su bile glavni nosioci toga) nezavisnošću dobivale veću i neometanu moć, koju nisu mogle imati u federalnoj Jugoslaviji, gdje je savezna vlada bila iznad njih.

Nacionalizam se svugdje nametao odozgo, od političkih elita - unatoč kasnijoj revizionističkoj povijesti o tome da se npr. Hrvatska osamostalila zbog "vjekovne želje Hrvata za neovisnošću", još u travnju 1990. skoro 90% stanovništva Hrvatske bilo je za opstanak Jugoslavije u nekom vidu [1].

Politička je elita u Srbiji, kao najvećoj državi u kojoj se nalazio glavni grad i kao "matica" srpskog naroda koji je, osim u Srbiji, živio u velikim brojevima i u Hrvatskoj i BiH, bila nastrojena ekspanzionistički, težeći proširiti svoju moć tako da očuva Jugoslaviju pod vodstvom srbijanske elite ili tako da bar obuhvati "sve srpske zemlje" pod svojim vodstvom, dok su druge republičke elite, puno slabije i uglavnom bez nacionalnih manjina u drugim jugoslavenskim republikama uglavnom vodile separatističku politiku (uz iznimke kao što je bila ekspanzionistička politika hrvatske elite prema BiH s obzirom na hrvatsku manjinu ondje).

Do rata nije došlo, kako se kasnije slijeva pogrešno tumačilo, da bi se za rata moglo raskrčmiti društvenu imovinu. Do privatizacije je došlo i u bivšim realsocijalističkim zemljama i gdje nije bilo rata, tj. većih sukoba u 1990-ima (u Jugoslaviji u Sloveniji, Srbiji - uz iznimku Kosova, Crnoj Gori i Makedoniji), i nije uvjerljivo misliti da se privatizacija nije mogla provesti bez rata. Rat se vodio ne izravno radi privatizacije nego radi uspjeha da se nacionalistički projekti provedu. Srpsko političko vodstvo je ratom htjelo ostvariti nacionalistički san o "okupljanju svih srpskih zemalja", a hrvatskoj je političkoj eliti rat (pogotovo ogromna razaranja u Vukovaru i Dubrovniku) odgovarao (pa je npr. mirotvorac Josip Reihl Kir bio pogubljen) odgovarao jer su ispravno pretpostavili da bez toga neće biti ni međunarodnog priznanja Hrvatske s obzirom da međunarodna zajednica u početku nije bila sklona raspadu Jugoslavije.

Do rata je u konačnici i došlo, Jugoslavija se raspala u krvi, društvena imovina je opljačkana, a od velike priče o neovisnosti danas nije ostalo ni n - velik dio ekonomije je u rukama stranih korporacija (npr. 95% banaka ili većina trgovačkih lanaca), a Hrvatska je danas realno manje neovisna nego u Jugoslaviji jer se njome upravlja iz Brisela i Washingtona. Ekonomski su rezultati pak i više nego porazni s obzirom da su realne plaće po kupovnoj moći u 2015. u Hrvatskoj bile za 27% niže nego 1978 [2].

Napisao: Božo Tijardović

[1] Grdešić, Kasapović, Šiber & Zakošek 1990, Hrvatska u izborima '90, Naprijed, Zagreb, str: 199-200.
[2] https://radnickafronta.hr/…/244-kupovna-moc-danasnjih-prosj…

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?