Foto: Večernji nogomet - "domaći vs izbjeglice"
Napisala: Sanja Kovačević
U subotu (15. 12.) smo proveli dan s izbjeglicama, volonterima (S.O.S. Teama Velika Kladuša) i lokalnim stanovnicima koji se brinu za izbjeglice u Velikoj Kladuši. Prema procjeni, u Velikoj Kladuši se nalazi oko 1000 izbjeglica, isključivo su muškarci, a volonteri su nam rekli da su izbrojali 17 različitih nacionalnosti. Mnogi su iz Pakistana i Aganistana, iz zemalja Sjeverne Afrike odnosno Magreba (Etiopija, Maroko, Alžir…), a sve više ih dolazi i iz Bangladeša i Indije.
Kladuša i Bihać, gradovi na sjevernoistočnoj granici Hrvatske i Bosne, na “eksternoj granici Evrope” kako to govore evropski birokrati, preuzeli su teret nošenja s posljedicama anti-imigrantskih politika diktiranim iz središta Evrope - prvenstveno iz Berlina i Brisela. Ako je u početku i bilo nastojanja da se primijeni “politika otvorenih vrata” (Merkel) kako bi se “politička realnost” uskladila s humanošću, tome je definitivno došao kraj. Evropska anti-imigrantska populistička politika, znamo nije ništa novo, no danas svjedočimo pobjedi takve politike i vidimo je jasno u bosanskom pograničnom području. Pretpostavlja se da se sada u Kladuši i Bihaću nalazi oko 4000 migranata (1000 Kladuša, 3000 Bihać).
Zima, snijeg, hladnoća, mokre noge, nedostatak prikladne obuće i odjeće i beznađe. Po gradu se mnogi migranti skupljaju oko punktova gdje mogu dobiti topli obrok, toplu odjeću i obuću i toplu riječ. Mnogi od njih su već više puta pokušali preći granicu. Mnogi njihovi prijatelji i članovi obitelji su odustali i vratili se. Mnogi su poginuli i umrli na tom putu. Mnogi novi svakodnevno pristižu.
Ono što smo čuli od organizacija u Hrvatskoj, koje sve ove godine pomažu izbjeglicama (AYS, CMS, JRS), čuli smo i na licu mjesta. Hrvatska policija brutalno postupa s ljudima koji pređu na hrvatski (dakle EU) teritorij, a institucije odbijaju izvještaje humanitarnih radnika koji svjedoče tom nasilju. Prema izvještajima o vraćanju s hrvatske granice prošlog ljeta, najmanje 700 ljudi je prijavilo nasilje i pljačku od strane hrvatske policije. Radi se, dakle, o sistemskom nasilju. Jučer su izašle i snimke koje pokazuju push-backove (nasilno protjerivanje) izbjeglica s hrvatsko-bosanske granice koje provodi hrvatska policija.* Više puta smo čuli i da je bosanska policija potpuno drugačija. Pomažu na brojne načine. “They’re more than good, they’re human” [“Ne da su samo dobri, humani su”], kažu nam volonteri.
Većina izbjeglica u Bosnu je došla tzv. Balkanskom rutom (preko Grčke i Makedonije) iz Srbije koja omogućava ulazak bez vize i Indijcima, a u zadnje vrijeme i Irancima. Sjeverna granica Srbije s Mađarskom je zatvorena ogradom od 2015. kao i granica s Hrvatskom. Tako da se veliki broj izbjeglica slijeva u Bosnu, koja je siromašna, a u institucionalnom smislu i disfunkcionalna. Bosna je do sada zabilježila ulazak oko 23 000 izbjeglica i migranata, većinom su to muškarci iz Pakistana i Afganistana. Mnogi putuju mjesecima pa i godinama, kako bi došli do granice s Hrvatskom smjestili se u kampu u Bihaću i Kladuši i iskušali šansu da pređu granicu - ili odustaju i vraćaju se kući.
Volonteri kažu da je u zimskim uvjetima izuzetno teško, i da su migranti sve više izloženi zdravstvenom riziku, a i smrti. Pixi, jedan od ključnih aktivista iz organizacije S.O.S: Team Kladuša nam je rekao da je prošli tjedan umrlo troje ljudi. “Poznavao sam te ljude, živio sam s njima, ovo je sad moj život”, kaže.
U Bihaću je smještena i Međunarodna organizacija za migracije (International Organization for Migration - IOM). Njihov šef, Peter Van der Auweraert, nedavno je izjavio kako nemaju izvještaje iz Hrvatske i ne znaju razmjer nasilja od strane hrvatske policije, no da brojne fotografije i izvještaji zahtijevaju međunarodnu reakciju. No, međunarodne reakcije biti neće, jer ovo što se događa na periferiji EU-a nažalost jeste međunarodna politika.
Ministar Božinović u izjavama odbacuje te optužbe koje, kako kaže, govore ljudi koji ilegalno prelaze granicu i “krše niz nacionalnih i evropskih propisa, a to je sve dio kampanje diskreditiranja Hrvatske”. U 10. mjesecu je u pismu upućenom Vijeću Evrope napisao kako su članice instruirane da “poduzmu nužnu nacionalnu legislativu i administrativne mjere prema onima koji pokušavaju ući u EU.” Rekao je i kako se najčešće ne radi o izbjeglicama koje ne trebaju međunarodnu zaštitu, već o ekonomskim migrantima.
Predstavnici Evropske komisije u Briselu, u čijoj je nadležnosti “problematika granica” odbijaju davati izjave i komentirati i priznati da je policijska brutalnost rezultat zahtjeva prema Hrvatskoj kao članici EU-a.
Evropa je zaustavila imigrantski val “zahvaljuljući” žičanoj ogradi na mađarskoj granici, no evropska politika blokiranja ekonomskih migranata nije zautavila migracije već ih samo preusmjerila. Unatoč zahtjevima da se uputi dodatna međunarodna pomoć - Bosna je kako se čini prepuštena sama sebi i opet će podnijeti najveći teret brutalne imperijalističke međunarodne politike.
Hrvatska kao što znamo čeka na ulazak u Šengensku zonu i pod pritiskom je da dokaže Briselu da može “osigurati svoju granicu”. Prošli tjedan je opskurna Generacija obnove ugostila na dva dana Lászla Toroczkaja, načelnika granične općine koji je 2015. godine inicirao gradnju ograde duž mađarske granice sa Srbijom. Održali su i konferenciju za novinare na graničnom prijelazu Maljevac (u blizini Bihaća i Velike Kladuše), na kojoj je osim Toroczkaja govorio i Frano Čirko, koji je izjavio da je dotičnog pozvao kako bi “podijelio svoje iskustvo i predstavio rješenje koje je zaustavilo masovne ilegalne ulaske u njegovu općinu.” Drugi dan su održali konferenciju i u Zagrebu u Hotelu Academia. (Podsjećamo, Čirko je prije osnivanja Generacije obnove bio predsjednik HČSP-a). Dok lokalno stanovništvo i volonteri nemaju pristup novom kampu, izgleda da nije bio problem u kamp pustiti mađarskog notornog desničara, kojemu je zabranjen ulaz u više europskih država poput Rumunjske, Slovačke i Srbije, a koji je bio i potpredsjednik profašističkog Jobbika koji se zalaže za pripojenje Međimurja Mađarskoj i usko surađuje s hrvatskim ekstremistima.
Premda stanovnici Kladuše i Bihaća kažu da “niti oni žele izbjeglice u svom gradu, niti izbjeglice žele tu biti”, svi su se prilagodili novonastaloj situaciji, a u sadašnjim zimskim uvjetima svjedočili smo velikom trudu da svi zajedno - izbjeglice, volonteri i stanovništvo Velike Kladuše zajednički “pregrme zimu”.
Za izbjeglice je i dalje Balkanska ruta najsigurniji način putovanja prema Evropi, premda je taj put izuzetno naporan i dug (najčešće traje preko godinu dana). Evropa je na toj ruti podigla čvrstu prepreku. Slovenska i hrvatska policija deportira sve osobe bez dokumenata u svojim zemljama. Na toj ruti izbjeglice često bježe od policije i izlažu se pogibelji. Neki dan je poginuo 25-ogodišnji mladić, Nasim, koji je prije toga boravio u kampu u Velikoj Kladuši. Grupa s kojom je bježao i uspio ući u Hrvatsku stigla je na nekoliko kilometara od Italije, a u bijegu od policije Nasim se utopio u rijeci. Ostatak grupe je deportiran. Nisu im dopustili ni da vide tijelo prijatelja u mrtvačnici. No, hrvatska policija to nije smatrala dovoljno traumatičnim, već su ih dovevši ih do bosanske granice - jednog po jednog izvlačili iz auta i pretukli. Kažu da su policajci nosili skijaške maske. Jedan od mladića je ispričao kako je policajac uhvatio objema rukama njegovu glavu i udarao ga koljenom.
U Velikoj Kladuši su ljudi 5. 12. premješteni u novi kamp, 5 km udaljen od grada, no mnogi su se vratili u Kladušu u originalni kamp jer im se nije svidio novi i kažu da se u starom kampu osjećaju sigurnije i slobodnije. O izbjeglicama u starom kampu i povratnicima brinu ljudi iz organizacije 'No Name Kitchen' i jedan od najtežih zadataka im je osiguravanje tuširanja. Kažu da nemaju adekvatne tuševe i da mogu osigurati 70-80 tuširanja dnevno. Mnogi dolaze iz novog kampa do punktova NNK i S.O.S. tima tražeći toplu obuću i odjeću, deke, vreće za spavanje. Kod tuševa su volonteri postavili i više priručnih grijalica te nude topli čaj. NNK uskoro očekuje i svoj zatvoreni prostor, a S.O.S. Team Kladuša registraciju organizacije koja će im znatno olakšati rad.
Uvjerili smo se kako lokalno stanovništvo može posramiti međunarodne organizacije, kao što smo i prethodno čuli od ljudi koji su prije nas odlazili u Kladušu nositi donacije i pomagati izbjeglicama i volonterima.
Svi kažu da su najkvalitetniju pomoć dobili od lokalnog stanovništva. Lokalno stanovništvo pokreće brojne inicijative i odrađuje ogroman posao u situaciji u kojoj su zakazale i međunarodne i državne institucije. I stekli su veliko povjerenje i poštovanje izbjeglica - veće neko bilo koja međunarodna organizacija na terenu. Petra (S.O.S. Team Kladuša) nam je ispričala kako ljudi svakodnevno pomažu. Nedavno je kaže bila prisutna kada je jedan čovjek na cesti sreo izbjeglicu, odveo ga zubaru i platio intervenciju.
Kada smo stigli, smjestili smo se u kafić u dijelu Kladuše gdje su nas uputili, pa smo se krenuli raspitivati. U obližnjem fast-foodu uputili su me gdje se nalaze volonteri. Tako sam došla do mjesta gdje se nalazi kuhinja/restoran i skupljaju namirnice. Tamo su me uputili na čovjeka koji se zove Latan i koji (između ostalog) brine o novom free-shopu - (otvoren je 8. 12.) - mjestu gdje se nalazi odjeća i obuća, oprana, opeglana i u odličnom stanju gdje izbjeglice mogu doći i uzeti što im treba. Latan me je odmah odveo da mi pokaže i pohvali se novim free-shopom.
Upravo je završio ručak i ljudi su pospremali restoran i kuhinju i prenosili novopristiglu donaciju hrane. Tamo su bili i mladi ljudi koji su sve snimali (kasnije sam saznala da se radi o studentima dokumentarnog filma iz Banja Luke). Mjesto na kojem se nalazi sadašnji restoran i free-shop nekada je bila pizzerija, a grupa ljudi je počela spontano kuhati za izbjeglice. Počeli su u veljači 2017., kaže Latan, kada su ljudi počeli stizati u njegov grad.
Latan priča kako je prošle zime, a vrijeme je bilo isto ovakvo, vidio ispred svoje pizzerije čovjeka koji se smrzava u mokroj odjeći. Izašao je i pitao ga: “Du manjare?”. - “ “Yes manjare, no money”. Mladić je doveo i prijatelja i tako je počelo. … Prije dva mjeseca Latan je odlučio pizzeriju pretvoriti u community kuhinju. Pomažu mu prijatelji i susjedi, a vrata su otvorena svima. Ispričao mi se - kaže da je ručak upravo završio i da su sve pojeli.
Jela se serviraju topla, prilagođena prehrani ljudi koji tamo jedu. Hranu kuha Lejla i svi obroci su gotovi do 11 sati. Svakog gosta će dočekati topli obrok serviran na tanjuru, začini, voda, salveta… Ljudi uglavnom dolaze u grupama. U restoranu službeno radi pet ljudi, no dolaze i prijatelji iz grada koji im pomažu. Lokalni ljudi dolaze i samo razgovarati s izbjeglicama i popiti kafu. U rad restorana su uključeni i izbjeglice, donose stvari, peru posuđe, rade pomoćne poslove u kuhinji. Svi se međusobno obraćaju sa ‘kolega’, a meni se Latan kada sam mu rekla tko sam i što sam obratio sa ‘drugarice’.
U privremenom kampu koji vodi IOM (International Organization for Migration), ljudi na obrok čekaju u redu po 3-4 sata, a dobiju kruh i konzervu sardina i moraju se potpisivati. Žale se na IOM, Crveni križ, UNHCR - da imaju jake kontrole na ulasku i izlasku i da se stalno moraju potpisivati.
IOM je do sada primio 8 milijuna eura od EK za Bosnu, a pokrivali su i dio Latanovih troškova. No, to je trajalo samo tri mjeseca te su prekinuli financiranje. Tijekom ta tri mjeseca, Latan je bio prisiljen tjerati ljude koji dolaze jesti da se potpisuju. Pa su upisivali: Ronaldo, Putin, Napoleon… “Trebali ste vidjeti tu listu koju smo dali IOM-u …”, smije se Latan.
Kaže kako ekipa iz IOM-a ne razumije da su ljudi u Bosni prošli izbjeglištvo. “Znam kako je to biti gladan. A u Kladuši je bilo jako teško u ratu. Svi smo izgubili ruku, nogu, člana obitelji. Nama je normalno hraniti ljude, IOM to ne razumije...”
Osim IOM-a, kritični su i prema UNHCR-u koji su bili prisutni na početku i popisivali potrebe, no Latan kaže da se odonda nisu više javljali.
Latan je kategoričan: ne trebamo mi njih i njihov novac. Restoran sada financira Lemon Foundation, mala NGO iz Nizozemske, a rad podupiru lokalni volonteri iz SOS Teama Kladuša. Cilj im je da serviraju dva obroka dnevno, kaže.
Community restoran je doista mjesto zajednice gdje se okupljaju volonteri i izbjeglice, lokalci koji pomažu i gosti koji dolaze sa svojim donacijama i željom da se uključe i pomognu. Tu srećem i Pixija - aktivistu S.O.S. tima koji je u konstantnoj akciji. Dogovaramo operativu, s Pixijem odlazimo ostavit robu koju smo donijeli do mjesta gdje se prikupljaju donacije, a potom se nalazimo i s Petrom. Razgovaramo o situaciji i planiramo kupnju, s Petrom odlazimo do marketa u nabavu namirnica potrebnih restoranu.
Petra nam putem objašnjava kako funkcioniraju. Osim u kampu, barem stotinjak ljudi je smješteno u napuštenim kućama u gradu i pedesetak na takozvanim mikro-lokacijama gdje su aktivisti instalirali vodu, grijanje i tuševe. Većina je smještena u novom kampu “Miral” (600 ljudi), no aktivisti i za njih nabavljaju odjeću, deke, vreće za spavanje, organiziraju tuširanje, a community restoran i donacije osiguravaju hranu. Od donacija se kupuju namirnice i za mikro-lokacije gdje su instalirana i priručna kuhala i štednjaci. S.O.S. team osigurava i prvu pomoć - kaže da u prosjeku 25 ljudi dnevno dolazi s ozljedama s granice, gripom, temperaturom, probavnim problemima…
Upoznajemo ljude putem i pred supermarketom, većina pita za cipele. Petru poznaju svi. Govore nam: “Petra, good person”. Nakon supermarketa, u dogovoru s Petrom odlučujemo preostalim novcem kupiti zimske čarape u obližnjem kineskom dućanu.
Pao je mrak, stvari su ostavljene, znamo, na pravom su mjestu. I odmah kreću dogovori oko sljedećeg dolaska. Raspitujemo se i o situaciji u Bihaću i saznajemo da su tamo smješteni i žene i djeca odnosno obitelji. Pixi nam kaže da se ljudi/volonteri stalno vraćaju, neki i ostaju.
Pozdravi, zagrljaji, bese… i vidimo se uskoro.
Ovaj izvještaj završavam riječima jedne od malobrojnih žena smještenih u kampu u Bihaću na koji sam naišla nedavno u članku o izbjeglicama zarobljenim na granici Bosne i Hrvatske, a objavljenom u New York Timesu.**
Julie Meya (33) iz Konga na putu do željene destinacije (Francuska) došla je do Bihaća s tri sestre koje su u međuvremenu odustale i vratile se kući, kaže: “Svi mi imamo isti cilj - živjeti bolje. Zašto nas [hrvatski policajci] tretiraju kao životinje?. Znam da nemam neke šanse da dobijem zaštitu kao izbjeglica, no nemam ni budućnost u slamovima Kinshase. Zašto bogati ostaju bogati, a siromašni postaju još siromašniji?".
* https://www.index.hr/…/tajno-snimali-hrvatske…/2050118.aspx….
**https://www.nytimes.com/…/migrants-bihac-bosnia-croatia.html