Izvještaj s tribine „Prostitucija i trgovanje ženama: modeli zakonske regulative prostitucije i njihov utjecaj na društvo?“

Autorica: Ksenija Kordić

3.12.2018. imale smo priliku prisustvovati projekciji dokumentarnog filma Christiana P. Strackea “Bordel Deutschland”, a nakon toga i okruglom stolu na temu povezanosti prostitucije i trgovine ljudima, te različitim zakonskim rješenjima primjenjenim u tri evropske zemlje - Francuskoj, Njemačkoj i Hrvatskoj. Događaj je organizirala Ženska mreža Hrvatske.

Dokumentarni film se fokusirao na trenutnu situaciju u Njemačkoj i ponudio veoma dramatičan uvid u spregu kriminala, prostitucije i trgovine ljudima, izrazivši kritiku legislative koja prostituciju tretira ‘kao svaki drugi posao’ s obzirom na njene učinke koji su u suprotnosti sa onima koje su se od zakona očekivale kada je donesen 2002. To se odnosi na smanjenje nasilja u prostituciji, bolju evidenciju i skrb za osobe u prostituciji, povećanje njihovih radnih prava, te smanjenje trefikinga. Kroz svjedočanstva žena koje su bile žrtve trgovanja ljudima i prostitucije, dobili smo uvid u beskrupuloznost i ekstremnu eksploataciju koja se događa de facto pod patronatstvom države.

Nakon odgledanog filma, riječ je dobila Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić koja je izvijestila o trenutnom stanju legislative u Hrvatskoj. Naglasila je da njen ured podržava tzv. nordijski model suzbijanja prostitucije, odnosno, kažnjavanje klijenata i svodnika, odnosno dekriminalizaciju osoba u prostituciji i pomoć njihovom izlasku iz iste, kao modelu koji se sve više primjenjuje i koji je pokazao dobre rezultate u smanjenju prostitucije i trgovine ljudima.

Trenutno je u Hrvatskoj na snazi zakon koji kažnjava osobe u prostituciji, koje su većinom žene, ignorirajući pritom činjenicu da su one financijski ovisne o klijentima i podređene im.
Također je u tijeku procedura kojom bi se trebalo kažnjavati klijente i prostituirane, a što Pravobraniteljica smatra lošim.
Navela je da je 2017. U Hrvatskoj evidentirano 93 kaznenih djela iz prostitucije, u čemu se našlo 100 oštećenih žena mlađe dobi. Prostituirane su u ⅔ slučajeva žrtve i nasilja od strane institucija. Trenutna situacija ih izlaže, osim institucionalnom, i nasilju od strane klijenata koji često ne žele platiti uslugu, siluju, ili pak zahtjevaju spolni odnos bez zaštite. S treće strane, svodnici im prijete i kontroliraju ih, te oduzimaju zaradu i reketare.
U svemu tome, osobe u prostituciji rijetko prijavljuju nasilje jer se automatski pokreće postupak protiv njih.
Također su izložene spolnim bolestima, a mogućnost zaraze HIVom je znatno viša od prosječne, dok ⅕ boluje od neke od spolnih bolesti.
Migrantkinje su posebno ranjiva skupina veoma izložena eksploataciji kroz prostituciju i trefiking.
Navela je i da se Europski ženski lobi snažno zalaže za nordijski model, da je po njihovim podacima prosjek ulaska u prostituciju svega 14 godina, a 93% žena u prostituciji doživjelo nasilje od strane klijenata, te prema riječima jedne od žrtava trefikinga - “Klijent plaća da bi radio što hoće.”

Nakon Ljubičić, riječ je dobila Laurence Rossignol, zastupnica u francuskom Senatu. Okosnica njenog izlaganja je bilo uvođenje nordijskog modela u Francusku. Rekla je da prostituciju nije uvijek doživljavala problematičnom, već tek kasnije kroz svoj feministički razvoj. Nakon upoznavanja sa problematikom, veoma se začudila i zapitala odakle dolazi ta kolektivna mržnja prema ženama koja nas sprečava u tome da se riješimo muške dominacije? Istaknula je i da ne može biti prave jednakosti među spolovima dok jedni mogu kupovati tijela drugih. Svi su načelno protiv nasilja, ali se protiv njega ne može boriti ako je plaćeno, odnosno tarifirano, silovanje legalizirano. Pokušala se boriti kroz svoju političku organizaciju, socijalističku stranku, no doživjela je omalovažavanje i sprdnju kolega.

Ipak, nakon pet godina lobiranja i rada, uspjele su progurati taj zakon, no ističe da javno mnijenje još uvijek nije na njihovoj strani, a sam je zakon na konstantnom udaru svodničkih lobija koji ga je iznio i pred Ustavni sud. Sa žaljenjem konstatira da državnu politiku vode muškarci koji se vode svojim i interesima krupnog kapitala, te su njihovi napori za aktualizacijom ove problematike marginalizirani.

Isabelle Collot, predsjednica francuske nevladine organizacije ‘Movement du Nid’ (Pokret gnijezda) govorila je o praktičnim rješenjima koja se primjenjuju od kad je novi zakon na snazi. Navela je da njihova organizacija postoji već 80 godina i da se primarno nastoje povezati s osobama u prostituciji, no da im i te osobe same prilaze kada traže pomoć pri izlasku. I one podržavaju abolicionistički stav.

‘Abolicija 2012’ je organizacija koja se bavi osvještavanjem problema i primjenom zakona i to kroz 4 točke:
* Borbom protiv svodništva i novih oblika svodništva
* Penalizacijom klijenata
* Edukacijom o jednakosti spolova
* Podrškom žrtvama pri izlasku.

Migranticama koje su žrtve prostitucije i trefikinga pomažu u dobivanju vize, daju im novčanu pomoć, smještaj na teret države, a imaju i podršku udruge u obrazovanju i općenito društvenoj re/integraciji. Žao joj je što je provedba zakona u različitim departmanima raznolika, te se gdjegdje uopće niti ne provodi. Istaknula je da se mora raditi na promjeni mentaliteta ljudi i isticati da se radi o ropstvu, a ne poslu.

Ingeborg Kraus, psihotraumatologinja iz Njemačke, govorila je o tome kako putuje svijetom i govori o učincima njemačkog modela. Nordijski i njemački model započeli su u isto vrijeme, 2002. Godine. Rezultat različitih pristupa prostituciji je taj da Šveđanin smatra kupovanje žena odbojnim, dok u Njemačkoj misle da je to kul, pa se i momačke večeri proslavljaju u bordelima.

Dokumentarac s početka događaja, a u kojem je i Kraus jedna od govornica, svodnički su lobiji pokušali zabraniti. Radi se o krupnom kapitalu koji je u sprezi s podzemljem i mafijom, a vrlo velik utjecaj ima na televiziju i medije. Na žalost, tvrdi, lobiranje je već oblikovalo javno mnijenje, te su mitovi o prostituciji kao ‘najstarijem zanatu’ i legalizaciji kao načinu zaštite prostituiranih osoba vrlo rašireni i uobičajeni.
Od kad je uveden taj potpuno liberalan zakon, prostitucija se povećala za 30%. Kraus ističe da prostitucija nema nikakve veze sa slobodom, već profitom, pri čemu se tijelo žene smatra robom. Njemački je zakon pridonio povećanju potražnje, a bordele smatra logorima za silovanje. Klijenti traže sve više usluga po sve nižim cijenama, te se sasvim legalno može iznajmiti ženu za grupno silovanje ili uriniranje.
Žene žrtve prostitucije su već starice u dobi od 30 godina, te su često ovisnice o alkoholu i drogama da bi se mogle nositi sa svojom svakodnevicom i bolovima. Nemaju nikakvu zaštitu, a neke čak odlaze raditi već tri dana nakon poroda, ili su primorane napustiti djecu. Kraus tvrdi da su te žene mentalno slomljene i ostaju u poslu dok se fizički ne sruše. Volja im je uništena i nemaju budućnost, a radi se i o vrlo složenim traumatizmima.

Nasilje se ne može odvojiti od prostitucije, jer osoba mora dokinuti prirodne porive gađenja i straha, te razvija snažnu disocijaciju (od sebe same) da bi se mogla nositi sa svakodnevnim traumatičnim iskustvom. Takva disocijacija je u puno slučajeva naučena već u djetinjstvu, jer su mnoge žene u prostituciji žrtve fizičkog i spolnog nasilja odmalena.
Stoga ne čudi što je postotak oboljelih od jakog ptsp poremećaja u prostituciji viši nego kod žrtava mučenja ili veterana.

Nakon svega viđenog i odslušanog, možemo samo dati podršku Pravobraniteljici i inzistirati na radu na osvještavanju ove bolne i složene problematike u cilju spašavanja najranjivijih skupina žena i djevojčica od seksualne eksploatacije.