Kapitalistička tragikomedija

Autor: V.Z.

U svim zemljama bivše Jugoslavije - a ne samo Srbije iz koje dolazi "Uredba zbog nepoštovanja dogovora o korišćenju WC-a" - u sve većem broju privatnih poduzeća na snazi je ova nehumana i necivilizacijska mjera. Ovakvih monstruoznih neoliberalnih poteza, na žalost, nisu pošteđeni ni radnici u državnim službama. U Hrvatskoj tako po određenim bolnicama već sada se od medicinskog osoblja - najviše medicinskih sestara - traži informacija koliko puta dnevno koriste toalet. Istovremeno, istom tom medicinskom osoblju pogoršavaju se radni uvjeti i drugi elementi radnog odnosa. Medicinske sestre često moraju obavljati velik dio poslova, odnosno jedna sestra mora raditi za dvije ili tri zdravstvene radnice koje uprava neće zaposliti. Osim 'namjernog' nezapošljavanja medicinskog osoblja, sestre se susreću i sa problemom nedostatka razne bolničke opreme i uređaja.

Isti pojave koje prate nezaobilazne "Uredbe" prisutne su već odavno i u privatnom sektoru, ponajviše u ugostiteljstvu tijekom ljetne sezone te tekstilnoj i drugoj industriji. Prije nekoliko godina, jedna anonimna radnica austrijske tvrtke Boxmark iz Trnovca Bartolovečkog kod Varaždina, rekla je kako su ih provjeravali koliko puta vrše nuždu te pojedinim radnicama/ ima istu i ograničavali raznim opomenama i prijetnjama. Dotična radnica, požalila se i na smanjenje zakonskog vremena određenog za prehranu. Naime, za pauzu su imale umjesto pola sata samo 15 minuta, a kako su neki radnici i radnice morali otići kupiti hranu, često puta nisu ni stigli jesti. Na kraju, kod dijela njih pojavile su se bolesti i više nisu bili sposobni za rad, jedni su dali otkaze, a drugi ih dobili. Moglo bi se navesti bezbroj sličnih primjera štetnih posljedica ovakvih "Uredbi" kao i niza drugih nehumanih tretmana radništva po svim bivšim jugoslavenskim republikama.

Naravno, ovakve "Uredbe" se ne odnose na državno-privatnu upravu, vlasnike ili poslodavce. Njima nitko ne broji koliko su puta bili na zahodu i ne određuje im se koliko puta smiju koristiti WC. To je privilegija eksploatatorske klase, tajkunske domaće i strane elite kojoj nije do zdravlja i života radnika nego do što većeg profita. Ova "Uredba", kao i mnoge druge metode kapitalističkog ugnjetavanja, ne samo da krše osnovna ljudska i radnička prava nego i pozivaju na podizanje klasne ili socijalne svijesti svih zaposlenih. Svijesti koja bi kod svih južnoslavenskih radnika trebala rezultirati uviđanjem nužnosti organizirane i složne borbe za antikapitalističku alternativu.