"Vezane ruke" ili kvislinzi u "procesu" uništavanja brodogradnje

Pomoćnik ministra gospodarstva Zvonimir Novak ponavlja u medijima da su vladi "ruke vezane" jer je vlada putem jamstava osigurala "8 do 9" plaća za Uljanik grupu. Zašto su im ruke vezane? Pa zato jer su "pravila jasno propisana", a cijeli se se "proces radi pod monitoringom EK". Ne samo što je smiješno da pomoćnik ministra ne zna jesu li osigurali 8 ili 9 plaća, već je tragično da pomoćnik ministra jednostavno misli da je dovoljno prstom uputiti na Europsku komisiju pa da se svi u Hrvatskoj stanu u stav mirno. No to nije prvi puta – i kada smo privatizirali brodogradilišta govorilo se da se to radi pod monitoringom EK, a da bi se kasnije ustvrdilo da je privatizacija brodogradilišta bila "preporuka" a ne obaveza RH. Tako se i sada govori o monitoringu Europske komisije kao o nekoj onostranoj sili koja sve nadzire, pa su zato vladi "ruke vezane". Ali pomoćnik ministra uopće ne govori što bi se to tragično desilo da vlada osigura jamstva i za 9. odnosno 10. plaću. To ne govori zato EK koristi kao legitimaciju za ono što naziva "procesom". A kakav je to "proces" nije rekao, ali taj proces nije ništa dobro za brodogradju jer je u tom "procesu" naša dva brodogradilišta Uljanik i 3. maj napustilo stotine i stotine radnika pod pritiskom i stalnim terorom straha od gašenja. One koji ostaju pak se pacificira i umrtvljuje uvjeravajući ih da je sve pod kontrolom, a onda odjednom priznajući da se ništa ne može učiniti. Sve se radi samo da bi se izbjegao generalni štrajk, pobuna radnika koja bi uistinu ostavila traga – a trag ovi radnici mogu i te kako ostaviti s obzirom da do sada nismo imali veću masu radnika u štrajku. Nešto manje od 10000 radnika ostat će bez posla ukoliko se ovaj "proces" ne završi povoljno za brodogradnju.

Ne samo da ne postoje pravila koja bi određivala da se baš deveta ili deseta plaća ne može isplatiti uz jamstvo države, već ne postoji niti EK kao neki ultimativni faktor zabrane ili ograničenja za vladu. Vladi EK treba samo kako bi opravdali vlastite postupke ili nedjelovanje. Niti smo u pretpristupnim pregovorima trebali pristati na "pravila" prema kojima država 10 godina nema pravo intervencije u onim brodogradilištima gdje je provedeno restrukturiranje, niti sada trebamo pristati da na to da država uguši ili limitira brodogradnju neisplatom plaća. U pregovorima s EK vlada uopće ne koristi sve mehanizme, niti joj je uopće stalo do pregovora. Vlada likuje zbog svake negativne reakcije EK, kao što neprestano koristi EK kao opravdanje.

To da država ne smije potpomagati brodogradnju floskula je na koju su pristali svi, pa i neki radnici. No sve vodeće sile u brodogradnji (Kina, Južna Koreja) prakticiraju državni intervencionizam u brodogradnji kako bi ju učinili konkurentnijom. Država daje subvencije u trenutku nelikvidnosti da bi nakon isporuke od brodova imala i te kako koristi. 

Postoje mnogi primjeri u EU javnog vlasništva ili primjeri u kojima država postaje dioničar prethodno privatnog poduzeća. U Italiji Cassa Depositi e Prestiti (CdP) drži 100% Fintecna koji za uzvrat ima udio u Fincantieriju. CdP kontrolira talijanska vlada (82%). Macron je također najprije nacionalizirao STX (Chantieres de l'Atlantique) da bi postigao dogovor oko vlasništva 51% za Fincantieri s većinom javnog vlasništva i 34,34% direktne kontrole francuske države. Dakle, država može kupovati dionice u privatnim poduzećima, i direktno i kroz javne alate – banke koje kontrolira. Francuska vlada tako je spriječila urušavanje Psa-Peugeot kupujući 14% njegovih udjela za 800 milijuna eura. Također, njemačka država drži udjele u Volkswagenu (19,9%).

Dokument Framework on State Aid to Shipbuilding (2003/C 317/06) također daje popis svih vrsta državnih pomoći koje nisu u koliziji s EU pravnim okvirom. (Paradoksalno među popisom dozvoljenih oblika pomoći stoji i regionalna pomoć pokrajinama Federalne republike Njemačke koje su pogođene podjelom Njemačke (!)

Hrvatska je u specifičnom položaju u odnosu na druge EU zemlje zbog svoje razvedene obale i pomorske orijentacije pa bi bilo logično da zaštiti brodogradnju svim sredstvima, a ne da vlada trlja ruke gledajući kako se "proces" negativno razvija i pri tome asistira lokalnim korumpiranim političarima koji u propasti brodogradnje vidi priliku za nekretninski biznis i turizam. Zato vlada mjesecima nije reagirala dozvoljavajući da plan restrukturiranja kasni, a istovremeno se ministar Horvat neodlučno odnosio i još uvijek odnosi prema nekretninskom biznisu. Brodogradnja kroz poreze vraća više nego što država u brodogradnju ulaže, a pametnim politikama i popratnim industrijama porasli bi i multiplikatori, tj. utjecaj na ostalu ekonomiju. Ipak, odricanje vlade od brodogradnje nije odricanje u korist neke druge industrije, jer mi nemamo niti izračunate multiplikatore još od osamdesetih godina prošlog stoljeća, niti imamo plan koja je to druga industrija koja će zamijeniti brodogradnju, već je to "proces" koji domaći kvislinzi zamišljaju kao "reformu" domaće ekonomije – ili gašenje svega što je imalo bilo kakav potencijal u korist turizma i uslužnih djelatnosti koje nas sigurno neće dovesti do blagostanja.