Neki dan su čelnici sindikalnih središnjica ustali od stola i odbili uopće razgovarati s ministrom oko nove „mirovinske reforme“ koju predlažu vladajući. Bilo im je predloženo podizanje dobne granice za ulazak u mirovinu na 67 godina, penalizacija za one koji odu u prijevremenu mirovinu i još ponešto iz repertoara antiradničkih politika.
Prvo treba reći da je ovo samo standardna politika koju nameće Europska komisija zemljama članicama EU-a čitava desetljeća, a isto vrijedi i za sve koji su se zaduživali kod MMF-a.
O čemu se tu zapravo radi?
Neoliberalne institucije poput Europske komisije su potpuno instrumentalizirane od strane krupnog kapitala i to iz najvećih svjetskih financijskih središta. U nedostatku bilo kakve konkurencije koja je tijekom hladnoratovskih odnosa dolazila s istoka, kapital više nema potrebe da dopušta „socijalnu“ državu. Vremena starog društvenog ugovora i zlatne kapitalističke države su gotova, a kapitalizam pokazuje svoje pravo lice: surovo, antisocijalno i antihumano kakvo je bilo i na početku, pa se moralo povući pod napadom prvih radničkih organizacija, sindikata, partija i na kraju zemalja. Sukladno tome, malo po malo sada se narušavaju stečena prava za koja su se stanovnici zemalja „istoka“ iz realsocijalističkog bloka izborili, a i na zapadu se narušavaju prava koja su donešena radi kompromisa prema jakim radničkim i ljevičarskim pokretima.
Kapital je odavno nagrizao sve sektore javnog i socijalnog, pa tako i bastione mirovinskog i zdravstvenog sustava koji se još uvijek drže u Evropi. Zdravstvo postaje sve veći biznis, privatno počinje gutati javno i svima dostupno, a nije tajna da su se evropski bankari namjerili na mirovinske fondove kako bi ih pretvorili u najobičnije štednje, a novac prebacili za svoje daljnje špekuliranje što donosi puno veće rizike po radnu većinu.
U isto vrijeme traje i osiromašivanje i isušivanje ekonomija svjetske kapitalističke periferije koje postaju puke kolonije za kapital razvijenog centra, izvor jeftinih resursa i jeftine radne snage. U tim uvjetima zemlje koje su manje razvijene, za što je dobar primjer i Hrvatska, postaju sve siromašnije i dolazi do pucanja zdravstvenog i mirovinskog sustava jer jednostavno imaju premalo sredstava. Nemojmo zaboraviti i na nedavni egzodus preko 300 000 radno sposobnih ljudi koji sada donose vrijednost u nekoj drugoj ekonomiji, porez i prirez uplaćuju negdje drugdje, i time domaća kasa ostaje sa sve većim rupama.
Logično rješenje za ovakvu situaciju bi bilo otvaranje novih radnih mjesta putem reindustrijalizacije, bolji društveni ugovor i pokušaj vraćanja onih odbjeglih iz Hrvatske. Umjesto toga, antiradnička i antinarodna vladajuća klika u Hrvatskom saboru već po ne znam koji put breme ili uteg ove nove krize prebacuje na ostatke radne većine. Radit ćete dulje, iako već sada radite po svim prosjecima više od prosječnog radnika zemlje u kapitalističkom centru. I ne samo to, nego ćete raditi i u gorim uvjetima nego vaš klasni pandan negdje drugdje, bit ćete puno manje plaćeni, a s posla ćete ravno u grob, jer ste kao umirovljenik samo breme ovom društvu. Gura se i tzv. „fleksibilizacija rada“, pokušava se uništiti i postojeći radni ugovor, pa se nove generacije polako navikavaju raditi bez doprinosa. Postojeći Zakon o radu je ionako već potpuno na stani poslodavaca (kapitalista), a isti ih stalno i uvijek pokušavaju što više zaobići. Pa je tako studentski rad desetljećima zamjena i izvor jeftine radne snage, studenti u pravilu obavljaju isti posao kao i „običan“ radnik, za puno manje novca i bez ikakvih dodatnih davanja za kapitalistu. Nakon nekoliko godina rada, prosječan student se okrene iza sebe, a nema niti jednog dana radnog „staža“, a raditi je morao kako bi platio školarinu. Sada se pak gura i rad umirovljenika, što je još jedan pokušaj da kapital jeftino zaobiđe zadovoljavanje i ovakvih minimalnih uvjeta koje mu nalaže Zakon o radu. Jedno je sigurno, kada i dođemo do godina za umirovljenje, godine rada neće odgovarati onima za koje imamo plaćen doprinos za mirovinu.
Za stolom je s Vladom i sindikatima bio i notorni HUP - Hrvatska udruga poslodavaca. Za HUP pojedini sindikalisti kažu da je partner u pregovorima. No, u Hrvatskoj se već dugo radi o partnerstvu samo dvije strane, u kojem ne sudjeluju predstavnici radnika, o čemu najbolje govori izjava ministra Pavića: “Žao mi je što su nezadovoljni prijedlogom, ali zadovoljan sam što su ga podržali poslodavci.” Pitamo se kakav je to "partner" koji godinama zagovara politike isključivo na štetu radne većine pa i ovakve zakone koji su mimo interesa kompletnog naroda osim šačice najbogatijih u zemlji. Što uopće oni rade za pregovaračkim stolom? I pokazuje li to zapravo čija je ova vlast? Upravo ti kapitalisti (tzv. poslodavci) imaju najviše i trebali bi dodatno odvajati za pokrivanje novonastalih rupa u sustavu, jer se veliki dio od tristo tisuća ljudi odselilo iz Hrvatske upravo zbog njih i njihovog ponašanja.
Jedino što sindikati u ovakvim okolnostima mogu napraviti je ustati i otići od tog stola, pogotovo zato što su ranije kroz ruke propustili jako puno štetnih zakona koji urušavaju životni standard naroda. Ali to ne smije biti alibi iza kojeg će se sindikati sakriti i ne činiti ništa. Sindikati moraju učiniti upravo ono što su najavili, organizirati najavljeni prosvjed, ali ne jedan već onoliko prosvjeda koliko bude potrebno te tako ne dopustiti ovakvim prijedlozima da uopće dolaze do stola za bilo kakve pregovore. Stoga, ako kapital bude i dalje inzistirao na svojim suludim prijedlozima, sindikati moraju prijeći u ofanzivu, pa ako treba organizirati i generalni štrajk u zemlji i obustaviti sav rad kao što to rade u pojedinim zemljama Evrope kada im vlade nameću ovakve politike. Ako žele, Radnička fronta će im u tome vrlo rado pomoći. Ako pak sindikati puste da prođe i ovakva mirovinska reforma, to je onda i konačni dokaz da nisu sindikati već puki dekor vladajućih. Smatramo da je tada vrijeme za organizaciju i ujedinjavanje borbenih sindikata u zemlji i otvoreni sukob sa žutilom sindikalne scene.