Problemi u brodogradnji i što dalje?

Autor: Hrvoje Štefan

Nitko ne spori da je brodogradnja u ozbiljnim problemima, da smo u sve većem zaostatku za konkurencijom, da se nismo adekvatno modernizirali i restrukturirali, da je udio domaće komponente u brodovima koje proizvode domaća brodogradilišta sve manji. Sve to stoji, ali stoji i činjenica da čak i uz takve probleme, brod je i dalje možda najkompleksniji proizvod kojeg proizvodimo i u čiju proizvodnju je uključen ozbiljan broj radnika, kooperanata, brod je i dalje jedan od ključnih izvoznih proizvoda, u proizvodnji brodova i dalje imamo respektabilan no nedovoljno iskorišten know -how (ne samo kod ljudi koji rade u brodogradilištima, brodostrojarskim fakultetima i preostalim domaćim institutima vezanim uz brodogradnju) već i kod naših stručnjaka i radnika koji rade u stranim brodogradilištima.

I sad je pitanje kako ćemo se postaviti prema toj proizvodnji koja nam s obzirom na 'prijeđeni put', iskustvo i znanje i postojeće kapacitete ipak daje mogućnost da uz pametnu industrijsku politiku i makroekonomsku politiku, brodogradnju ponovno oživimo, dignemo prema vrhu, povećamo udio domaće komponente, povežemo je sa ostalim sektorima domaće ekonomije. Tako rade vodeće svjetske sile u brodogradnji, Južna Koreja i Kina, ali i druge zemlje primjenjuju državni intervencionizam prema brodogradnji kako bi je učinili konkurentnijom. Mi nažalost nismo od 90-ih vodili takvu politiku, nismo je ni pokušali voditi, a ulazak u EU je dodatno išao protiv takvog intervencionizma. EU zahtjeva poslovanje isključivo po tržišnim principima, bez državnog intervencionizma i vertikalnih subvencija, zahtjeva i privatizaciju brodogradilišta, a to nama ne ide nikako u prilog.

Jednostavno, ako se ugasi brodogradnja nju nema što zamijeniti, odnosno ne postoji takvo kompleksna industrija s tolikim brojem radnika i kooperanata, pogotovo u gradovima gdje je locirana, koja bi mogla nadoknaditi gubitak brodogradnje i njezin utjecaj na zaposlenost i dohodak (turizam tu nije nikakav alternativa i niti jedna razvijenija ekonomija ne bazira svoj rast i razvoj primarno na turizmu). Što se tiče gubitaka, njih u pravilu sanira država (na način da se aktiviraju njezina jamstva) i tada i dobavljači budu plaćeni (makar sa zaostatkom) i dešava se pozitivan mutiplikativni učinak.

Naravno da tu postoji čitav niz problema, političkog uhljebljivanja, privilegiranja pojedinih kooperanata (koji su se itekako obogatili), ali čak i u takvoj situaciji, brodogradnja je uplatila u državne proračune i fondove više poreza nego što je dobila državnih poticaja i jamstava. Umjesto da postignemo društveni konsenzus i da guramo određene industrije za koje već imamo osnove, da kao društvo budemo solidarni, nama se stalno forsira negativna solidarnost - sad bi gasili brodogradnju, sutra željeznicu, preksutra ne bi dali državne poticaje poljoprivredi (96000 poljoprivrednih proizvođača dobija poticaje), svako gleda samo iz svoje uske perspektive bez da pokuša razumjeti koliko je ekonomija sistem povezanih i suuvjetovanih elemenata i ono što nas neposredno ne dotiče itekako se na nas odražava posredno.