Raskrinkavanje mitova o brodogradnji

Raskrinkavanje mitova o brodogradnji

Autor: Hrvoje Štefan

U žarištu krize s brodogradnjom treba raskrinkati određene mitove koje papagajski ponavljaju 'stručnjaci' što bi ugasili brodogradnju, a kojima je nažalost nasjeo i dobar dio 'laičke' javnosti. Ti mitovi proizlaze iz dominantne ideologije tržišnog fundamentalizma i nerazumijevanja kako funkcionira ekonomija, a pogonjeni su sebičnom, nesolidarnom i partikularnom perspektivom onih koji ih ponavljaju.

Dakle, ono što većina zagovornika gašenja brodogradnje odnosno ukidanja daljnje državne intervencije u brodogradnju, bilo u vidu subvencija, državnih jamstava ili nacionalizacije (ako uopće ikome više pada na pamet takav potez) ističe jest da je hrvatska brodogradnja golemi gubitaš i sektor u koji je od osamostaljenja ulupano više desetaka miljardi kuna državnog/proračunskog novca, a da brodogradnja nije konačno stala na zdrave noge i postala održiva profitabilna grana, bez potrebe sa državnim sanacijama, jamstvima, zaštitom i intervencijom..

Za početak, treba priznati da je hrvatska brodogradnja u ozbiljnim problemima i zaostatku za konkurencijom – tehnološkom, organizacijskom, resursnom, kadrovskom - za što tek manju odgovornost snose dosadašnje uprave i menađment brodogradilišta, a puno veću pogrešna državna politika prema sektoru brodogradnje i povezanim industrijama.

Za tržišne fundamentaliste problem s državnom politikom prema brodogradnji jest u činjenici da država uopće intervenira u brodogradnju, dok je uzrok problema sa brodogradnjom upravo suprotan – država se odrekla, čak i puno prije pristupanja EU, industrijskih politika i državnog intervencionizma kojima bi osigurala uvjete za tehnološku transformaciju brodogradnje i njezin što pozitivniji utjecaj na domaću ekonomiju (kako bi se što više djelova u izgradnji brodova proizvodilo u domaćoj ekonomiji ili od domaćih rezidenata).

Za razliku od tržišnih fundamentalista, ali i EU birokrata, dvije vodeće države na svijetu u brodogradnji – Južna Koreja i Kina - itekako dobro razumiju koliko je važan državni intervencionizam (i protekcionizam) da bi njihova brodogradnja bila među vodećima u svijetu i ostvarivala pozitivan multiplikativan učinak na njihovu domaću ekonomiju. Dakle, Koreanci a posebno Kinezi ne lamentiraju o tome da brodogradnja mora biti profitabilna na "slobodnom tržištu" bez državnih potpora i intervencija jer jako dobro razumiju da s takvim pristupom njihova brodogradnja ne bi bila niti sjena onome što jest niti bi imala tolki pozitivan učinak na ukupnu ekonomiju i zaposlenost. Znaju koliko je važno da država intervenira i osigura brodogradnji adekvatan institucionalni okvir i adekvatne politike – financiranja, potpora istraživanju i razvoju, obrazovanja kadrova, poticaja proizvodnji ključnog repromaterijala i intermedijarnih dobara u domaćoj ekonomiji itd. – koji se neće bazirati na ideologiji slobodnog tržišta i povlačenju države iz intervencije u ekonomiju. Dakle, ono što Kinezi i Koreanci jako dobro razumiju jest da novci koje država kanalizira prema brodogradnji se dalje šire kroz ekonomiju, održavaju zaposlenost i ukupan standard i u konačnici povratno pune državne proračune i fondove iz kojih se subvencionira brodogradnja.

Naši tržišni fundamentalisti ništa od toga ne žele ili ne mogu vidjeti a onda niti razumjeti, za njih postoji samo činjenica da je država (odnosno oni koji pune proračun) u brodogradnju ulupala tolike miljarde kuna, a da je brodogradnja i dalje u gubicima i da joj trebaju nova jamstva, subvencije itd. No jedan podatak kojeg tržišni fundamentalisti prikrivaju a koji je presudno važan kako bi se dobila objektivna slika glede brodogradnje jest podatak da je brodogradnja uplatila više poreza državi nego što je od države dobila subvecija i jamstava.

Dakle, slika koju tržišni fundamentilisti pokušavaju, a nažalost i uspjevaju nametnuti u javnosti, jest da je porezni obveznici samo ulupavaju novce u brodogradnju i da im se ništa od toga ne vraća, pa bi bilo bolje da se zatvorila "špina" prema brodogradnji jer bi time u proračunima bilo više od 30 miljardi kuna. Ti novci su se, prema njima mogli ili pametnije utrošiti (financirati neke propulzivnije ekonomske sektore) ili se moglo smanjiti poreze za taj iznos.

Tako predstavljen problem temelji se na potpunom nerazumijevanju povezanosti prihodovne i rashodovne strane proračuna i multiplikativnog efekta državne potrošnje i investicija. Naime, 30 miljardi kuna koje je država platila brodogradnji jest više nego "refundirano" putem poreza koje je država naplatila od brodogradnje (i povezanih industrija, potrošnje svih zaposlenih u brodogradilištima i kooperanata..). Da se "na vrijeme" ugasila brodogradnja država ne bi imala 30 miljardi kuna više u proračunu, ukoliko mjesto brodogradnje ne bi zauzeo neki sektor koji bi zapošljavao približno isti broj ljudi sa sličnim dohotcima, koji bi ostvarivao slične prihode od izvoza (u devizama) itd.. Takvog sektora, koji bi zamjenio brodogradnju i njezine multiplikativne učinke na domaću ekonomiju, jednostavno nema i niti jedan od postojećih sektora nema potencijal da zauzme poziciju brodogradnje, pogotovo u kraćem i srednjem roku. Turizam – u smislu da se umjesto brodogradilišta naprave marine – kao kompenzacija za brodogradnju može biti ideja samo nekretninskim lešinarima i potpunim ekonomskim analfabetima.

Dakle, kada tržišni fundamentalisti kažu da je dosta više da svi građani financiraju dubioze u brodogradnji oni zapravo kažu da je dosta da država osigurava uvjete za zaposlenost i proizvodnju kojih ne bi bilo bez pomoći države. Brodogradnja inače dobija državnih subvencija otprilike kao i hrvatska željeznica, koja je također gubitaš i tehnološki zaostaje, ali zapošljava također tisuće ljudi . Državne potpore dobijaju i poljoprivreda i ribarstvo i to godišnje znatno više nego brodogradnja. I u poljoprivredi na tisuće radnih mjesta ovise o državni potporama.

Tržišni fundamentalisti bi sve te potpore ukinuli i još stotine tisuća ljudi poslali na cestu, jer njima je jedino važno da država niti jedan sektor posebno ne financira ili protežira i da je jedini kriterij opravdanosti nekog radnog mjesta taj da konstantno stvara profit - ukolko nema profita ljudi neka gladuju i budu nezaposleni, brodogradilišta i željeznice nek se zatvore, poljoprivredna proizvodnja neka propadne ako je već uvozna hrana jeftinija i konkurentnija.