Nekada "radnik", a danas "jadnik"

Autor: V.Z.

U onom nekadašnjem "crnom mraku", kako danas razni profili tranzicijskih profitera vole nazvati period bivše SFRJ, radnik je imao prava koja danas izgledaju doslovno kao znanstvena fantastika. Naravno, ta "futuristička" radnička prava iz pozicije sadašnje generacije svih radno sposobnih - i minimalno klasno svjesnih - već više od 20 godina, koliko je prošlo od raspada zajedničke države, sistemski i planski kroz medije i politiku obojenu šovinizmom i neoliberalizmom, proglašavani su "blasfemijom". Svaki pokušaj vrednovanja tih 'prava', pa i samo puko spominjanje, bili su ismijavani i osuđivani od protivnika. Nisu se uzimala u obzir ni neposredna radnička iskustva konzumacije tadašnjih radničkih prava. Novine - tvorničke ili lokalne - odavno su prestale pisati o tim radničkim temama. Još goru sudbinu su prošle knjige iste tematike kada su ratnih devedesetih u tisućama primjeraka bile spaljivane ili na druge načine uništavane. O ljudskim sudbinama, onih koji su se i teorijski angažirali na radničkim pitanjima - razni sindikalisti, malobrojni članovi partije te profesori marksizma - ne treba previše govoriti. Njihovu profesionalnu i osobnu tragediju povijest je odavno zabilježila. Na svu sreću, ipak još uvijek postoje sačuvani dokumenti koji daju na uvid kakva je radnička i ljudska prava uživao radnik u doba Titove Jugoslavije.

Ovaj tekst, kao ni činjenice koje se u njemu navode, nisu u nikakvoj službi nekritične jugonostalgije ili ideološke fetišizacije. Naprotiv, riječ je o autentičnom dokumentu (na slici) jednog vremena i o sadržaju koji uvjerljivo dokazuje raspon i vrstu radničkih prava koja su danas u potpunosti izvan dometa i svrhe postojećih zakona o radu i drugih srodnih pravnih normi. Drugim riječima, hrvatsko, ali i radno zakonodavstvo drugih zemalja ex Jugoslovije takvo nešto više ne poznaje niti prakticira. U neoliberalnom kapitalizmu, kakav je instaliran devedesetih na periferiji jugoistoka i istoka Evrope, kao što je poznato, u fokusu interesa nisu ni radnička ni ljudska prava već korporativni profit. Zato ni ne čudi što se na neke zakonske pogodnosti, konkretno radnika 1964. godine zaposlenog u tadašnjoj poznatoj crnogorskoj tvrtki 'RD' (Radoje Dakić) gleda kao na nešto 'nestvarno'. I zaista, dotični radnik RD-a iz Titograda (danas Podgorica), imao je razloga za zadovoljstvo. Njegovo perspektivno poduzeće ne samo da mu je unaprijed - i to godinu dana! - osiguralo stambeni smještaj, već mu je podmirilo i sav putni i selidbeni trošak. Možete li takvo nešto zamisliti u današnjem hrvatskom ili nekom drugom kapitalizmu? Odgovor je i više nego očekivan, NE.