Pula moru, radništvo birou!

Pula moru, radništvo birou!

Na ovom mjestu, u ovoj zgradi, negdje u ovo vrijeme, točnije od 21.02. do 23.05.2014. godine trajao je štrajk radnica i radnika pulske Arena trikotaže, nekadašnjeg tekstilnog diva. Neposredan povod štrajku bila je neisplata plaća za 6 mjeseci, ali i činjenica da je radnicama i radnicima pokradena i štednja koju su godinama uplaćivale u interni fond. Nakon gotovo tri mjeseca štrajka nad Arena trikotažom je otvoren stečajni postupak, a bez posla je ostalo preostalih 62 radnika i radnica.

Ovaj tekstilni ponos Pule i Istre, osnovan 1948. godine, zauvijek je zatvorio svoja radnička vrata, kako bi kroz njih u nekretnine u samom centru Pule, uz Rivu, ušli neki novi tranzicijski pobjednici.

No, vratimo se štrajku. Nakon tjedan dana štrajka radnicama, radnicima i javnosti se prvi put obratila direktorica Snježana de Gravisi poduprta delegacijom iz pulske gradske uprave. Tom prilikom je izjavila da novaca nema te da spas tvrtke vidi u prodaji nekretnine od 5.000 kvadratnih metara koja je nerentabilna i derutna. Na nju se nadovezao i pulski gradonačelnik Boris Miletić koji je ustvrdio da njihovo poduzeće ima vrlo vrijednu imovinu, a nakon gradskih planova uređenja pulske Rive, zgrada će postati još i vrednija. Ukoliko Uprava uspije prodati nekretninu i namiriti radnike te prebaciti proizvodnju na drugu lokaciju, i Grad će naručivati robu od Arene kako bi pomogao opstanku ove tvrtke koju krasi duga tradicija, kazao je tada pulski gradonačelnik Boris Miletić. Delegacija je nakon toga otišla: gradonačelnik na otvaranje dječjeg karnevala, a direktorica kući spremati izjavu o podnošenju ostavke na mjesto direktorice (kasnije je karijeru nastavila na nekom važnom radnom mjestu u brodogradilištu Uljanik).

Radnice i radnici su u konačnici naplatili samo dio svojih potraživanja, Arena trikotaža nikad nije zaživjela na nekoj drugoj lokaciji, a derutne nekretnine, oslobođene od proizvodnje i radnica, postale su izuzetno atraktivne i pomalo ali sigurno tražile svoje nove vlasnike.

Nakon deložacije ovog nekadašnjeg teksitlog ponosa Pule i Istre, prionulo se javnim radovima na rekonstrukciji kompletnog prolaza Sv Teodora i podizanju vrijednosti “derutnim” nekretninama u kojima su svoje mjesto našli kafići, maslinovi muzeji i ostale uslužne djelatnosti.

Nekretnina je, kako vidimo, u centru pozornosti ovog gotovo pa paradigmatskog “tranzicijskog” slučaja. Proces je prokušan – tvornica se privatizira, njezina financijska sredstva se sustavno izvlače iz proizvodnje, usporedno njezina nekretnina postaje sve vrjednija na tržištu pa je konačni rezultat stečaj, gašenje proizvodnje i prodaja nekretnine za drugu djelatnost.

Na istoj je ovoj Rivi sadašnji gradonačelnik Pule Boris Miletić započeo svoju predizbornu kampanju davne 2009. godine nedaleko od ovog mjesta s kojeg je nekoliko godina kasnije visila plahta s porukom obespravljenih radnica Arene “Gdje su naše plaće?” Tadašnja vizija Borisa Miletića o povratku Pule Rivi i deset godina starija vizija njegovog šefa Ivana Jakovčića o deložaciji Uljanika dijelovi su iste mantre o velikoj šetnici, mediteranskom gradu koji zamjenjuje vojno-industrijski, mantri o vrijednim nekretninama bogatim sadržajima i novoj turističkoj ponudi. Prevedeno, radi se o politici pretvaranja grada u poligon za mešetarenje nekretninama i javnim dobrima - pretvaranja grada u tržišni proizvod.

I koji su rezultati te vizije?

Riva se polako ali sigurno prazni od proizvodnje, ugašena i nekad vrlo cijenjena radna mjesta zamjenjuju se rijetkim i slabo plaćenim uslužnim radom u ugostiteljstvu. Tiskare na Rivi nema već desetljećima, na željeznički kolodvor već godinama ne dolaze vlakovi. Glas Istre također više ne stoluje na Rivi s koje je morao otići upravo zbog financijskih dubioza uzrokovanih nekretninskim mešetarenjima, a nakon što je godinama opsluživao lokalnu političku oligarhiju. Zgradu nekadašnje komande garnizona na Rivi, jedno od najatraktivnijih pulskih zdanja, kolonizirao je aparat čiste političke moći. Suprotna strana zaljeva predana je Danku Končaru, Muzil je izmjenom prostornih planova pripremljen za bjelosvjetski kapital, a Uljanik, kao što znamo, nakon odabira Danka Končara za strateškog parnera, čeka vrlo izvjesna budućnost. Pula moru, radništvo birou!

Mate Balota je o povijesnoj povezanosti pulskog zaljeva i grada napisao (Puna je Pula, 1960.):

“Ako je [zaljev] neko htio posjedovati, nije to bilo poradi toga da ga unaprijedi i razvije, nego ili zato, da ga drugi, protivnik, nema, ili zato da se iz njega izvuče što se izvući može u zemljišnoj renti i u bogatstvima, što su tu skupljena u prijašnjim epohama.”

S ovog, danas uređenog mjesta, pruža se pogled na svjetleće uljanikove divove ispod čijeg se blještavila u moru pulskog zaljeva ogleda propast jednog nekad radničkog, ponosnog grada koji je pokleknuo pred kapitalističkom pošasti. Usprkos tome, i s ovoga mjesta treba jasno i glasno poručiti - borba se nastavlja!