Desnica i suverenost

Hrvatskoj su desnici početkom 1990-ih bila puna usta suverenosti i neovisnosti - potreba da Hrvatska bude samostalna zemlja stavljala se na praktički mističnu ravan. I dan-danas se npr. čitava povijest gleda kroz perspektivu tisućljetnog mitskog puta "hrvatskog naroda" (iako hrvatska nacija, kao i sve druge, nastaje u 19. stoljeću), što je navodno bio konačan cilj svih događanja u prošlosti. Nerijetko čak i progresivnije snage kroz to pokušavaju pravdati npr. antifašizam.

No ono što je zanimljivo jest da hrvatska desnica o neovisnosti danas govori isključivo simbolički. Čitava hrvatska "suverenost" sastoji se, u očima desnice, u tome da se Jugoslavija izbriše iz povijesti i da se Hrvatska više ne spominje u kontekstu SFRJ, "regiona", Balkana i sl. 

Pogledamo li realno, domaća desnica, čak ni ona ekstremna, u pravilu (zanemari li se možda sasvim marginalne skupine) ne govori apsolutno ništa o neovisnosti i suverenosti Hrvatske. Naime, stav je upravo antikapitalističke ljevice da je Hrvatska danas praktički kolonija Bruxellesa i Washingtona i da je zapravo, nakon što je inozemnom kapitalu prodana skoro čitava ekonomija (od banaka preko INA-e i HT-a pa nadalje), potpuno deplasirano govoriti o nekakvoj hrvatskoj samostalnosti. Dapače, paradoksalna je situacija da je Hrvatska daleko neovisnija bila u doba SFRJ, kada je čitava ekonomija bila u društvenom vlasništvu, a SFRJ je imala do početka 1980-ih izrazito nezavisnu vanjsku politiku.

No hrvatska desnica, bilo da se govori o HDZ-ovu desnom krilu, kultur-fašističkoj stranci Hasanbegović-Esih ili njezinim medijskim korifejima u pravilu nema što o tome reći. Desnica se bavi isključivo Jugoslavijom i "komunistima" te ni ne primjećuje da je Hrvatska sve samo ne neovisna i samostalna. 

To je samo još jedan pokazatelj toga da je nacionalizam ideologija čiji je smisao postojanja očuvanje statusa quo (očuvanje društva nejednakosti, siromaštva i nerazvijenosti) i koja klasne sukobe (između ekonomskih elita i više-manje svih ostalih) maskira zamjenskom identitetsko-fetišističkom ideologijom obožavanja države rođenja i imaginarne zajednice (nacije) koja u njoj obitava. Upravo zato desnica ne može čak ni retorički zastupati svoje nominalne ideološke ciljeve.