Roditelji odgojitelji: promašena i potencijalno štetna socijalna mjera

Dobro nam je poznat problem s nedovoljnim i neadekvatnim kapacitetima dječjih vrtića u Zagrebu. Neki roditelji za svoju djecu ne mogu naći mjesto u vrtiću ili ih nalaze daleko od svoga mjesta stanovanja. Kapaciteti vrtića, kao uostalom i škola, ne prate demografske trendove pojedinih četvrti, pa se u neke nužno upisuje previše djece. Nažalost “vatrogasne” mjere kojima Grad taj problem nastoji ublažiti su kratkovidne i potencijalno veoma štetne, dok su istovremeno skuplje i neučinkovitije od društvenih alternativa. Konkretno, Grad Zagreb financira 60 javnih vrtića, za 33.555 djece, ali financira još više, 69, privatnih i vjerskih vrtića, za samo 4.690 djece! Zagreb ima najveći broj djece u programima ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja – 33,4 % djece jasličke dobi i 88,8% djece vrtićke dobi*.

Dugoročno rješenje zahtijeva ulaganja u mrežu javnih vrtića - ulaganja koja će biti od dugoročne koristi za cijelu zajednicu, a ovom se mjerom ne rješavaju strukturni problemi već se potencijalna sredstva za infrastrukturu (što bi donijelo dugoročnu dobit) odlijevaju iz sustava.

Sindikat obrazovanja, medija i kulture (SOMK) stalno upozorava na te probleme, posebno na uvjete rada koji se reflektiraju na njihovim korisnicima - roditeljima i djeci. Na prošlogodišnjem prosvjedu „Daj 5 za DPS“ u prvom redu su zahtijevali neodgodivu primjenu Državnoga pedagoškog standarda (DPS) i smanjivanje broja djece u grupama (odnosno poštivanje zakonskih okvira). Tražili su i hitno donošenje plana i razvoja mreže dječjih vrtića u Zagrebu, povećanje financijskih sredstava za kupnju igračaka i potrošnog materijala itd. No, u međuvremenu se ništa od toga nije dogodilo, a Gradska uprava se i dalje služi ignoriranjem i omalovažavanjem odgojiteljica i odgojitelja, a posebno njihovog sindikata. 

No, kako već sada veliki broj roditelja za smještaj svoje djece u vrtićima ovisi o privatnim kapacitetima i gradskom sufinanciranju, ne možemo očekivati brz skok na korištenje uglavnom javnih vrtića. Stoga, dok sufinanciranje privatnih vrtića može biti adekvatna prijelazna mjera, dok traje izgradnja javnih kapaciteta, druge mjere predstavljaju problematična i opasna kvazi–rješenja.

Prvo takvo kvazi-rješenje je mjera “roditelj odgojitelj” uvedena u rujnu prošle godine. Uvođenje mjere obilježeno je i Bandićevim spinom***, pošto je propustio informirati javnost o tome da se ne radi o prosječnoj neto-plaći (preko 5000 kn, kako je mjera bila najavljena), već da je iznos koji primaju roditelji odgojitelji neto-iznos, koji se mijenja od mjeseca do mjeseca, te iznosi oko 3000 kn. 
Prema toj mjeri, jednom od roditelja s najmanje troje djece, s barem jednim djetetom predškolske dobi, osigurano je pravo na financijsku naknadu dok dijete ne navrši 15 godina. Naizgled, tom mjerom jesu ponešto rasterećeni dječji vrtići. Također naizgled, mjera je odgovorila na goruće probleme mnogih roditelja, pa su neki roditelji kako bi ispunili preduvjete za tu mjeru ispisali djecu iz vrtića, a neki su dali i otkaze, očekujući iznos realno veći od njihovih plaća prema onome kako je najavljeno. 

No, ta je mjera u konačnici vrlo problematična i potencijalno štetna: financijski, društveno i odgojno. Financijski - jer je za tu mjeru u 2018. predviđeno 200 milijuna kuna, dok je za opremanje predškolskih objekata predviđeno samo 5.9 milijuna! To znači da se za mjeru od koje se može očekivati zbrinjavanje 5.000 djece predviđeno 33 puta više sredstava nego za ulaganja u mrežu javnih vrtića koja već sada zbrinjava preko 33.000 djece. Kvalitetni dječji vrtići, kakve bi tim sredstvima mogli imati, nisu tek mjesta gdje se djecu može ostaviti dok roditelji rade, nego su ključni u ranoj socijalizaciji i predškolskom odgoju i pripremi djece za školovanje. Javno i besplatno obrazovanje ključna je društvena institucija kojom se ublažavaju utjecaji društvenih nejednakosti i siromaštva na životne šanse svakog djeteta, a morali bi nastojati svakom djetetu pružiti podjednake šanse za uspjeh. Pedagozi naglašavaju i kako se tom mjerom zapravo krši pravo djece na odgoj i obrazovanje.

Osim za djecu, navedena je mjera opasna i za roditelje, posebno za žene. Zbog uvriježenih društvenih očekivanja i predrasuda, ali jednako važno ili važnije, zbog nejednakih plaća i mogućnosti napredovanja, tu mjeru uglavnom koriste majke (1.793 žena u odnosu na 192 muškarca). Dakle, žene ostaju u kući, dok muškarci preuzimaju tradicionalnu ulogu (financijskih) skrbnika za obitelj, pa se tako obnavljaju rodne nejednakosti, koje se onda prenose i na različite sfere društvenog života. Tako se obeshrabruje uključivanje žena u svijet rada, čini ih ovisnima o nesigurnoj budućnosti navedene mjere i ekonomski nesamostalnima, a istovremeno obezvređuje potencijalni rad znatnog dijela stanovništva i njihovo već stečeno obrazovanje (odgajatelji i ostali zaposleni u sektoru predškolskog odgoja i obrazovanja).  

Potom, ništa ne garantira dugoročnost ove mjere – ona se može promijeniti i ukinuti i tako ostaviti obitelji, a kako vidimo prije svega žene bez prihoda. Čak i ako uzmemo u obzir najbolji scenarij, i ako se mjera održi – kako će se žene ponovno zaposliti nakon 15 godina bivanja u kući? 

Naoko se čini pozitivnim i da se kućanski rad (u ovom slučaju skrb za djecu), a koji obavljaju velikom većinom žene, prepoznaje kao rad koji treba biti plaćen, no to je također neizvjestan „ugovor na određeno“ i u tom smislu ničim nisu zaštićena radnička prava roditelja (budimo realni – majki-odgojiteljica). Prepoznavanje ovog rada je samo formalno i služi zapravo suprotnom cilju – još jačem guranju žene u kuću kao njezinu domenu te perpetuiranju konzervativnih rodnih uloga i „podjele rada“ na štetu društva.

Mjera je predstavljena i kao dio demografske politike, no i tu je kontraproduktivna.
Ključan preduvjet smislene demografske politike bila bi njezina dugoročnost i cjelovitost. To bi u ovom slučaju značilo razvoj kvalitetne i svima dostupne mreže javnih vrtića, kakva bi olakšala roditeljstvo, istodobno omogućavajući rad, ispunjenje i samoaktualizaciju roditelja. Da bi ljudi postali roditelji potrebno je imati poslove s visokom razinom zaštite radničkih prava, kvalitetnu stambenu politiku, adekvatan sustav javne skrbi, odgoja i obrazovanja. A kao što znamo, prema važećem zakonodavstvu, radnice i radnici čitav život mogu raditi na određeno. Komodifikacija skrbi za djecu ne bi smjela bit dugoročna opcija, već bi trebalo težiti podruštvljenju ovog rada, a ne ga iskorištavati u stvaranju moralne panike kao pitanje opstanka Hrvatske. Osim toga, sustav je potrebno prilagoditi svima – bez obzira na „vrstu“ obitelji ili obiteljske zajednice. 

Mjere obiteljske politike bi trebale imati za cilj povećanje zaposlenosti žena, mijenjanje tradicionalnih uloga u kućanstvu, smanjenje siromaštva obitelji kroz model zaposlenih roditelja te posljedično smanjenje rodnih nejednakosti.

No, upravo suprotno, ova je mjera u službi konzervativnih demografskih politika i predstavlja populistički potez – bez ikakvog shvaćanja kako bi sustav trebao funkcionirati u svrhu povećanja kvalitete života. Fokus demografske obnove je promašen ako je sam po sebi cilj, a ne posljedica. Dakle, nešto što se predstavlja kao socijalna mjera u osnovi je populistička demagogija i konzervativna ideologija.

S obzirom na sve lošiju materijalnu situaciju i sve nesigurnije oblike rada, postavlja se pitanje u čijem se interesu provodi ova mjera? S pravom se postavlja i pitanje nepostojanja imovinskog cenzusa vezano uz ovu mjeru. 

Kao i brojne druge politikantske mjere ove uprave, od samog početka je vidljivo kako ona služi za mazanje očiju i skupljanje političkih (bolje rečeno izbornih) poena. Ljudima je ponuđena i predstavljena socijalna mjera pa takva i treba biti u punom smislu te riječi, a to znači – prije svega, zaštititi one koji je koriste od opasnih posljedica po njih, ali i po cijelo društvo.

* Program javnih potreba u predškolskom odgoju i naobrazbi te skrbi o djeci rane i predškolske dobi Grada Zagreba za 2017. [Službeni glasnik Grada Zagreba, br. 24, 30. 12. 2016.] Vidi: http://www1.zagreb.hr/slglasnik/index.html...

** Državni pedagoški standard predškolskog odgoja i naobrazbe (NN 63/2008) Vidi: https://narodne-novine.nn.hr/.../slu.../2008_06_63_2128.html

*** Vidi: https://www.tportal.hr/.../pobrojali-smo-lose-i-jednu...