DORH i Todorić - protestna akcija

DORH i Todorić - protestna akcija

Još prije godinu dana Ivica Todorić i Agrokor bili su nedodirljivi - i za politiku i za medije i za zakon. Onda se njegov balon ispuhao i čuvene pedale na biciklu se više nisu mogle okretati. Todorić je izgubio tržišnu bitku i nije se više - u tom obujmu - mogao natjecati s jačim stranim igračima, kao što je Lidl, koji se u Njemačkoj zaduživao po 10 puta nižim kamatama. Tako je propao san o jakom nacionalnom kapitalu ("koji bar nije upropastio poduzeća i bar zapošljava ljude", kako se prije Todorića branilo), a s njim je došao i simbolički kraj potpune katastrofe do koje je dovela privatizacijska pljačka i "tranzicija".

Kako je Todorić ekonomski slabio, tako je slabila i njegova dotad neprikosnovena politička pozicija, i tako ga se politika, koju je dotad držao u malom džepu, sve više odricala, dok procjep u vladajućoj eliti nije postao toliki da je došlo do "mi ili oni" te je vrhuška Agrokora pohapšena, a za Todorićem je izdana međunarodna potjernica. Do jučer nedodirljivi Todorić tako je postao državni neprijatelj broj jedan. Neko se vrijeme činilo da je država preuzela upravu nad najvećom domaćom privatnom korporacijom - što je ideološki bilo, unatoč svemu, izuzetno čudno - da bismo nedavno saznali da vlast ipak ima privatni američki strvinarski fond. To je situaciju ipak vratilo u poznate vode - stvari sve više sliče, uz površinske promjene, na situacija iz 1990-ih. Profiti se privatiziraju, a gubici se socijaliziraju, tj. narodski rečeno - privatnicima pare, a narodu dugovi.

S konačnim tržišnim potonućem Todorića i njegovim istovremenim gubitkom dotad užasno snažnog političkog zaleđa, i DORH se, navodno neovisno tijelo, počinje zanimati za Todorića. Naravno, DORH nikad nije niti je mogao biti neovisno tijelo, kako nas u to politika i mediji pokušavaju uvjeriti - kako neovisno može biti tijelo kojem je na čelu čovjek kojeg na prijedlog Vlade bira Sabor? Kako neovisno može biti tijelo koje već skoro tri desetljeća zatvara oči pred privrednim kriminalom ne samo Ivice Todorića nego i svih drugih njemu sličnih (sve dok ne dođe u nemilost politike, naravno)? Kako to da su sad odjednom progledali, a za vrijeme privatizacije, afere sa žitom, Jamnicom, plaćanja bonovima, kašnjenja s plaćanjem, HNB-ova pogodovanja Agrokoru, Agrokorova lažiranja poslovnih izvještaja, očite sprege Todorića s politikom koja mu je posvuda pogodovala... - nije ih bilo nigdje? Kako to da su sad odjednom progledali? Kako to da su tek sad spoznali ono što je svak u Hrvatskoj, tko nije namjerno držao zatvorene oči, već odavno znao?

Da, naravno da je Todorić kriv. Da, naravno da je politika duboko umiješana u njegov progon. I jedno i drugo je točno. Kao što je točno da će na kraju najvjerojatnije najviše nastradati radnice i radnici Agrokora, a da će dugovi Agrokora po svoj prilici doći na otplatu radne većine u zemlji. Dok će Ivica Todorić na kraju vjerojatno završiti na slobodi te će i dalje uživati u svojoj ilegalno stečenoj privatnoj imovini.

U ovoj borbi među političko-ekonomskom elitom nema pozitivaca. Ni Ivica Todorić ni Andrej Plenković ne bore se za interese Agrokorovih radnica i radnika ili većine društva. Kao što ni DORH nije nikakvo neovisno tijelo, nego je tek pomoćna ruka političke elite.

Stoga nemajmo iluzija i nemojmo se pouzdati ni u Plenkovića ni u DORH ni u Sabor. Jedine realne promjene mogu se dogoditi odozdo, tako da se svi mi izborimo za socijalno pravednije društvo. Društvo koje će teško naprijed bez da riješi temeljne nepravde i zločine iz prošlosti - pljačkašku pretvorbu i privatizaciju (koje je velik dio i Ivica Todorić). Društvo koje će teško naprijed bez da se ponovo uvede neki tip zakona o porijeklu imovine - slična onome koji se smišljeno ukinut još tamo 1990, najavivši tako besramno predstojeću pljačku općenarodne imovine, čiji je jedan od najvećih dobitnika, bar privremeno, bio Ivica Todorić.