Autorica: Katarina Peović Vuković

Zašto voditi rasprave s političkim neistomišljenicima? Ima li to ikakvog smisla?
Rasprave s političkim neistomišljenicima su važne da bi se ustvrdilo na kojim političkim premisama počiva konsenzus koji je dio društva prihvatio oko temeljnih pitanja rada i radnog prava (stalnog radnog mjesta i visine prihoda), javnog dobra (zdravstva, školstva) i uloge države (treba li država uopće brinuti za svoj narod). Politička debata s neoliberalima je još važnija jer oni za razliku od desnice svoje političke stavove svode na tržišnu računicu ("jednostavno se nema novaca"). Tako u pitanju obrazovanja smatraju dostatnim cost-benefit analize koje pokazuju da je nastavnika previše, a da su rezultati slabi. Mnogi ljudi su danas spremni na rezove u javnom sektoru, optužujući "uhljebe" za loše stanje upravo zbog "jasne računice" koju im se servira a ona se temelji na podacima unosa i iznosa – ulažemo previše a rezultati su slabi. No takve analize često su ne samo manipulativne (u podatke se uključuje samo ono što se želi istaknuti kako bi se navelo vodu na svoj mlin), već su one izbjegle temeljno političko pitanje – što želimo od obrazovanja, zdravstva, socijalne zaštite?

Takav ekonomski redukcionizam, bez obzira i na točnost podataka koji se podastiru, ne ostavlja prostora da se raspravlja o političkim stavovima koji stoje iza neoliberalne argumentacije. Pod prividno tržišnim rezonom, stoji socijalni darvinizam koji nema na pameti dobrobit svih već samo onih koji se u tržišnoj utakmici, svim raspoloživim sredstvima, izbore za bolju poziciju. Tako će na mjesto javno dostupnog obrazovanja doći privatno koje će roditeljima uistinu nuditi obrazovanje u kojem će njihova djeca imati, u prosjeku, bolje rezultate na testovima – no samo za njihovu djecu. Djeca koja će se školovati u javnom obrazovanju boraviti će u starim i pretrpanim učionicama, a negativna selekcija će javno obrazovanje dovesti samo nastavnike koji se ne mogu zaposliti u privatnim školama.

Zašto ljudi pristaju na urušavanje javno dostupnog obrazovanja, u zamjenu za privatno koje će biti dostupno samo nekima? Većina ih smatra da će baš oni biti ti koji će ući u tu elitnu skupinu, neki smatraju da će ta elitna skupina omogućiti svima da i na nižim razinama obrazovanje bude bolje, treći pak pristaju iz čiste inercije, jer je slika uhljeba koji troše (baš njihove) novce tako odbojna da im je draže da sami potpadnu pod lošije obrazovanje, nego da ih podržavaju, četvrti su povezali ono što neoliberali uporno dovode u vezu – tehnološki razvoj s rezovima u obrazovanju. No svi odreda nisu čuli sve argumente neoliberala - pogotovu njihove političke stavove - ti se stavovi u debatama uspiju kristalizirati - riječ je tržišnim darvinistima koji uza sve moguće dobre namjere (neki od njih uistinu žele racionalno organizirati stvari kao u nekoj uspješnoj firmi), ni u jednom trenutku ne uključuju sve ljude u svima dostupne javne usluge.

Ono što je omogućilo takvu neracionalnu legitimaciju otpuštanja nastavnika, rezanja sredstava, dugoročnu devastaciju javnog obrazovanja u korist privatnog, upravo je zaobilaženje razgovora u javnoj sferi o temeljnim ciljevima, dosezima i svrhama obrazovanja. Istovremeno se narodu čini da neoliberali imaju "pragmatična" rješenja, i da ta rješenja neće baš njih dovesti u neugodnu poziciju. Tako je i sa zdravstvom i s civilnom zaštitom, i socijalnom skrbi i nizu drugih pitanja.

Kako je moguće da ljudi sami režu granu na kojoj sjede? Pa to je moguće ljudi ne znaju da pile granu na kojoj sjede. Velikim dijelom su za takav konsenzus odgovorni neoliberali i neoliberalizam koji se predstavlja kao racionalna tehnokratska vladavina "stručnjaka" koje ne zanima politika već "konkretni" rezultati. Potrebno je saznati koji su politički stavovi onih koji zagovaraju raslojavanje društva.
No, može se postaviti pitanje, nije li dostatno pisati i govoriti o tome, zašto se treba razgovarati s onima koji ne slušaju. U debatama se ne raspravlja samo da bi neistomišljenici promijenili svoje stavove, već zato da bismo sučeljavanjem argumenata uvjerili one druge koji tu debatu prate u ispravnost vlastitih stavova. Dok se u proglasima, izjavama, tekstovima, zatvorenim analizama može manipulirati argumentima u izravnom sučeljavanju to je puno teže.

Primjerice spomenuta floskula koju koriste tržišni liberali kako opravdali rezove u javnom sektoru (cost-benefit analiza) je za njih samorazumljiva, jednostavno nemamo novaca da bi se svi obrazovali jednako kvalitetno, potrebno je oduzeti nastavnicima sigurnost radnog mjesta kako bi neki od njih otišli u privatni sektor, a drugi ostali u javnom, potrebno je oduzeti sredstva javnom sektoru koji je neučinkovit kako bi se dio tih sredstava preusmjerio u privatni sektor (tu tržišni liberali nemaju nikakvih problema sa suradnjom s državom) koji je puno učinkovitiji. No kako je njima samorazumljivo da u tržišnoj utakmici postoje "žrtve", njima se valja postaviti pitanja koja ih ne zamaraju – pitanja jednakosti, egalitarizma, vertikalne pokretljivosti (pokazalo se da u toj hvaljenoj Njemačkoj djeca uglavnom ostaju u klasi svojih roditelja, kao i to da djeca uistinu bolje rješavaju testove, ali su socijalno raslojenija nego u nas), itd. U izravnom sučeljavanju politički neistomišljenici ne mogu jednostavno izbjeći neka pitanja. A pitanje koje oni najčešće izbjegavaju jest - što ćemo s onima koji u toj tržišnoj utakmici ne uspiju? (Jedno od najčešćih odgovora je bilo da bi se nastavnici pored svojeg posla, trebali dodatno zapošljavati. Takva tzv. gig ekonomija znači da bi nastavnici recimo u jutarnjim satima radili u školi, a popodne vozili Uberov taxi.)

Ako postoji neka motivacija za razgovor s političkim neistomišljenicima onda je to činjenica da se u toj raspravi mogu kristalizirati politički, a ne ekonomski, stavovi, da se može početi razgovarati bez odvajanja politike od ekonomije, što je poznati i opasni racionalitet o kojem je sve napisao Habermas još sedamdesetih.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?