Autor: Drago Markiša

Gleda li se stvar nepristrano (što je nemoguće u potpunosti, ali moguće je biti do određene mjere ipak nešto objektivniji), očito je da je realsocijalistička Jugoslavija bila ekonomski uspješnija od kapitalističke Hrvatske.

Tu ne treba čak gledati radnička prava, sigurnost zaposlenja, radnička odmarališta, društvene stanove, javno financirano zdravstvo i školstvo itd., to vrijedi čak i po strogo "kapitalističkim kriterijima", čak i kad se u obzir uzmu krizne 1980-e (kad je čitav svijet bio u krizi i kad je zapravo Jugoslavija počela prelaziti polako na kapitalizam uz mjere štednje i druge neoliberalne politike, a što je 1988-9. zaoštreno počecima privatizacije i ukidanjem samoupravljanja [1]). Dovoljno je napomenuti da nam je BDP još uvijek niži nego u 1980-ima [2], kao i to da su nam prosječne realne plaće po kupovnoj moći (gledano, dakle, po tome koliko čega možete kupiti za plaću) za trećinu manje nego krajem 1970-ih [3].

Sve je to, naravno, problem za domaću (ekstremnu) desnicu, čim se onda može i objasniti zašto se tako agresivno napada na simboliku vezanu uz Tita, zašto se događa apologija ustaštva i slično - riječ je o pokušaju da se povijest demonizira i izbriše, kako ne bi ostalo ni sjećanje na pozitivne tekovine SFRJ [4] (koje su nedvojbeno postojale, uza sve mane toga režima [5]). Desnica tu onda bira dvije osnovne taktike - jedna je da se jednostavno, bez ikakvih činjenica (ili uz lupetanje o Golom otoku, teroru i sl.), niječe da su npr. plaće bile veće u realsocijalizmu i da su društveni stanovi i radnička odmarališta bila nešto dobro.

Druga je da se prizna da životni standard možda i nije bio tako loš, ali se onda odmah dodaje - sve je to bilo "na kredit", na "zaduživanje kod Zapada", a često se tu omaknu i gluposti poput toga da smo koristili Marshallov plan i sl. (što nije točno). (Naravno, nikad se tu ne spomene da su države koje su najviše nakon 2. svjetskog rata profitirale od američke pomoći bile npr. Njemačka i Japan [6] pa, zanimljivo, nitko ne niječe njihov uspjeh.)

No takvi su desničarski automatski voleji problematični na više načina. Kao prvo - čitava je SFRJ bila manje zadužena nego Hrvatska danas, a Hrvatska je iz SFRJ zapravo naslijedila razmjerno malen dug (na stranu to što je SFRJ dugove koristile, ne uvijek i najbolje, za razvoj, dok ih Hrvatska danas uglavnom koristi za vraćanje već postojećih dugova i puko preživljavanje) [7]. (Naravno, točno je da je SFRJ pukla nakon što su počeli dealovi s MMF-om u 1980-ima, nakon što je MMF počeo uvjetovati mjere štednje itd.)

Kao drugo - tadašnja Jugoslavija je nakon 2. svjetskog rata bila ratom uništena i potpuno nerazvijena agrarna zemlja. Ako se htjelo pokrenuti razvoj, a pokrenulo ga se vrlo uspješno (u 1960-ima je Jugoslavija rasla industrijski brzinom odmah iza Japana - koji je, za razliku od nje, imao ogromnu pomoć Amerike i već je prije 2. svjetskog rata bio jako razvijen), odnekud su se morala dobiti sredstva, nabaviti strojevi itd. Dakle, samo zaduživanje nije problem samo po sebi (pitanje je kako se koristi).

Kao treće - kako to da je tadašnji kapitalistički Zapad tobože tako olako financirao bar nominalno neprijateljski ideološki poredak (socijalističku SFRJ), a danas je tako maćehinski nastrojen prema kapitalističkoj Hrvatskoj? I to kapitalističkoj Hrvatskoj koja u svemu sluganski sluša i Washington i Bruxelles, dok je SFRJ od prekida sa Staljinom 1948. vodila vrlo samostalnu i suverenističku politiku (kroz Nesvrstane itd.)?

Neki će na to reći - ali to je politika a ne ekonomija. I ispast će smiješni. Da, naravno da je politika. Činjenica je da je SFRJ imala daleko jaču, bolju i uspješnu i ekonomsku i vanjsku politiku. A bilo tko tko poznaje i modernu ekonomiju zna da i same SAD najveće poslove sklapaju tako što npr. njihov predsjednik dođe u Saudijsku Arabiju i onda ih ugovori u ime američkih korporacija itd. Zašto je to u redu za Trumpa danas, ali nije bilo u redu za Tita u 1970-ima?

Ukratko - mit o zaduživanju realsocijalističke Jugoslavije kao magičnom razlogu njezine ekonomske uspješnosti (bar do 1980-ih) ne stoji. Domaća se desnica naprosto mora pomiriti s time da se obistinila ona iz 1990. - "ako treba, i travu ćemo pasti samo da se država zove Hrvatska". To se, naime, i dogodilo. S tim da je to što se država zove Hrvatska uglavnom sasvim nebitno jer je Hrvatska u svjetskim okvirima bila daleko samostalnija u okviru Jugoslavije, nego što je to danas, kada nam je vanjska politika potpuno sluganska, a većina ekonomije nam je (počev od banaka) u stranom privatnom vlasništvu. To je još jedna od traumatičnih kognitivnih disonanci za desnicu - činjenica da smo prije 1990. bili daleko samostalniji i suvereniji nego danas.

_______
[1] http://borovo1988.radnickaprava.org/zakoni
[2] http://www.novilist.hr/…/BDP-nizi-nego-1986.-Hrvatska-vec-c…
[3] https://www.radnickafronta.hr/…/244-kupovna-moc-danasnjih-p…
[4] http://www.h-alter.org/…/ideologija-iliti-proslost-je-buduc…
[5] https://radnickafronta.hr/…/183-sto-je-bilo-dobro-a-sto-los…
[6] https://www.scribd.com/…/…/Janis-Varufakis-Globalni-minotaur
[7] https://www.slobodnaevropa.org/a/u-titivoj-ju…/27591355.html

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?