Autor: Z.V.

Svake godine 22.6. u Hrvatskoj se službeno obilježava državni praznik Dan antifašističke borbe. Praznik je to koji postojeća hrvatska država, s obzirom na reakciju državnog vrha, najmanje tretira kao praznik. Naime, državni vrh, ukoliko ga predstavlja HDZ i koalicijski partneri, u Brezovicu pored Siska, gdje se svake godine održava centralna proslava praznika Dana antifašističke borbe, redovno šalje drugorazrednu političku ekipu. Riječ je tu o kojekvim zamjenicima i izaslanicima predsjednika/ce države, Sabora te pojedinih ministarstava, zapravo o dežurnim režimskim potrčkalima. Da kojim slučajem na spomenutoj 'državnoj' ceremoniji ne prisustvuju malobrojni predstavnici antifašističkih udruženja, nitko ne bi niti znao išta o tom danu i njegovom povijesnom značaju. Iz takvog odnosa sustava prema 'svom' prazniku, jasno i nedvosmisleno se može shvatiti da nije 'voljen' ili da je kakvo strano tijelo u režimskom državotvornom idolopokloničkom inventaru.

Međutim, ovakav odnos države prema samom navedenom prazniku, iako ga ističem u tekstu, zapravo i nije toliko ni bitan. Prava suština nešto je sasvim drugo i od šire javnosti dugi niz godina, počevši od devedesetih, itekako vješto skrivano. Država takvim tretmanom pokazuje da joj nije stalo do antifašizma i da je uvođenje istog poslužilo za potrebe unutrašnje i vanjske politike (negiranje povijesne zasluge hrvatskih Srba u antifašističkoj borbi zbog izazivanja sukoba s njima te afirmacije lažnog antifašizma zbog međunarodnog priznanja RH od strane međunarodne zajednice) u datom povijesnom trenutku. Da skratimo priču, uvođenje praznika Dana antifašističke borbe jedno je od najvećih ostvarenja Tuđmanovog projekta povijesnog revizionizma, to jest prvorazredni povijesni falsifikat. Iako ovo možda zvuči čudno ili šokantno, manje poznate povijesne činjenice u nastavku ovog teksta uvjerljivo će to razjasniti i potvrditi.

Tuđmanov povijesni poučak

Kao što se zna ili se znalo, u bivšoj socijalističkoj Hrvatskoj (do 1991.) nije postojao državni praznik 22.6. koji je devedesetih uveo Tuđman i njegov HDZ. Uvođenjem tog novog 'hadezeovog' praznika ukinuo se dotadašnji Dan ustanka naroda Hrvatske, koji se gotovo pola stoljeća obilježavao na 27. 7. u ličkom mjestu Srbu. Od '91. taj povijesni datum i državni praznik odlukom vrhovnika Tuđmana službeno je bio zabranjen i otišao u zaborav, baš kao i sve što je imalo veze s jugoslavenstvom, antifašizmom i socijalizmom. Sve to je bilo strano i nepotrebno restauriranom kapitalističkom režimu, baš kao i istina o zajedništvu hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj i borbi za njihovo socijalno i nacionalno oslobođenje što je bilo u temeljima ili izvornosti povijesnih događaja iz vremena Drugog svjetskog rata na antifašističkoj strani. Na dnevnom redu zločinačkih ciljeva HDZ-ove vlasti na čelu s Tuđmanom bilo je tada razbijanje Jugoslavije, sijanje razdora između Srba i Hrvata i, naravno, privatizacijska pljačka narodne imovine. U svrhu ostvarenja tih državotvornih ideala koristio se i povijesni revizionizam svake vrste, a posebno onaj s težištem na događaje i ličnosti iz Drugog svjetskog rata.

Naravno, svim tim prikazima i tumačenjima povijesti trebalo je dati drugi značaj, značaj koji će određivati nacionalni šovinizam i vjerski fanatizam simbolički oličen u ustaškoj ideji 'svehrvatske' pomirbe. Među prvim žrtvama Tuđmanovog revizionizma našao se tako i povijesni događaj osnivanja prvog sisačkog partizanskog odreda. Usprkos tome što su se HDZ-ovom revizionizmu prvi suprostavili tada još živi partizanski borci s Banije, članovi SUBNOR-a te brojni hrvatski novinari i intelektualci, usprkos brojnim svjedočanstvima i zapisima iz vremena antifašističke borbe u Sisku i oko Siska, tuđmanizirana verzija epizode antifašističke borbe u vezi sisačkog partizanskog odreda zadržala se sve do danas. I najgore od svega je to što tu falsifikatorsku podvalu HDZ-a danas nekritički prihvaćaju i štite razne antifašističke udruge, njihovi aktivisti te kvazilijeve stranke i građanski pokreti u Hrvatskoj. Nitko danas da javno i kroz medije iznese istinu o tom povijesnom događaju, i to istinu na temelju povijesnih zapisa i svjedočanstava sisačkih i banijskih partizana. A ta istina postoji i sadržavaju je prije svega publicistička i druga djela objavljena i dostupna još i u vrijeme Titove Jugoslavije, ali i u prvim godinama samostalne Hrvatske.

Zaboravljene istine

Prema službenoj verziji, sisački partizanski odred je osnovan 22. 6. 1941. i taj se podatak i najčešće spominje kroz medije u javnosti. No, tome nije tako. To je jedna povijesna neistina koju i danas mogu dokazati pisani zapisi, odnosno poslijeratne izjave dvojice glavnih protagonista tog događaja. Riječ je o poznatim sisačkim i banijskim partizanima Vladi Janiću Capi i Marijanu Cvetkoviću koji su u svojim izjavama naveli kako su se 22. 6. 1941. njih dvojica sami našli u šumi Brezovica. Tamo su pobjegli pred ustaškim hapšenjima koja su uslijedila toga dana. Dan poslije toga su odlučili krenuti na Baniju i povezati se s ostalim komunistima radi priprema i izvođenja akcija. Dakle, ove izjave aktera neosporno ukazuju na to kako 22. 6. 1941. nije bilo osnivanja nikakvog partizanskog sisačkog odreda, niti ikakvih borbi ili značajnih akcija. Naprosto, radilo se o bježanju i skrivanju po šumi malobrojnih komunista koji su na taj način izbjegli ustaška privođenja i sigurnu smrt. Svako drugo tumačenje, protivno izjavama imenovanih autentičnih svjedoka, zapravo je laž i Tuđmanova izmišljotina.

Isti je slučaj s pokojnim generalom Jankom Bobetkom, kojeg je Tuđman prozvao 'prvim' sisačkim partizanom, premda se iz (negiranih) povijesnih dokumenata zna da je Bobetko stupio u partizane tek 1943., a do tada je bio u domobranima. Ne treba nikako zaboraviti ni da je priučeni povjesničar Tuđman, kod proizvodnje svog antifašističkog praznika, namjerno prešutio partizanski odred iz Vrgorca koji se osnivao u isto vrijeme kad i onaj sisački, samo što je za razliku od sisačkog bio masovniji i organiziraniji.

S druge strane, postoji i povijesna činjenica prema kojoj su direktivu Kominterne od 22. 6. 1941., Staljinov zahtjev o početku diverzija komunističkih partija prema njemačkoj vojsci, odbili KPJ i KPH na čelu s Josipom Brozom Titom. Razlog odbijanja bio je nepostojanje uvjeta za ustanak. Šest dana kasnije uslijedila je i druga Staljinova direktiva putem Kominterne u kojoj se vodstvo KPJ i KPH proglašava izdajničkim i nesposobnim. Naravno, Staljin je tim direktivama nastojao preuzeti kontrolu nad komunistima u Jugoslaviji i rukovoditi antifašističkom borbom. U tome nije uspio zbog odlučnog odbijanja samog Tita, a taj čin je zapravo označio početak sukoba sa Staljinom koji je završio famozne 1948. godine. Sve ovo dokazuje Tuđmanovu laž o 'ustanku' 22. 6. 1941., koji se danas slavi kao državni praznik. Slobodno se može konstatirati - da je Tito kojim slučajem poslušao Staljina i pokrenuo borbu, to bi dovelo do uništenja KPJ, a samim time i do propasti antifašističke borbe.

Druga laž koja se proširila u javnosti je činjenica kako je sisački odred prvi partizanski odred u okupiranoj Evropi. Naravno, ni to nije točno, partizanska gerila ili antifašistički otpor postojao je i ranije u drugim evropskim zemljama koje su okupirane prije negoli tadašnja Kraljevina Jugoslavija. No, Tuđman i njegova šovinistička klika su i to negirali, nastojeći Hrvate i Hrvatsku prikazati kao 'prve' ili superiorne antifašiste u Evropi. Ne treba posebno ni spominjati kako se sve donedavno, u HDZ-ovoj režiji proslava Dana antifašističke borbe, komunisti iz sisačkog odreda nisu ni spominjali. Iako je iz poslijeratnih iskaza još živih učesnika i svjedoka toga vremena i događaja poznato da su upravo komunisti činili taj odred. Istinu govoreći, s vojnog stajališta, ta formacija sisačkih partizana i ne bi se mogla nazvati odredom jer odred čine vodovi i čete. Naravno, takvu brojnost sisački partizani u to vrijeme nisu imali pa samim time ni nužne vodove ni čete. Radilo se o manjoj grupi ili grupama, a ne o nekoj 'elitnoj', vrhunskoj jedinici kako se to danas nastoji prikazati.

Nadalje, treba istaknuti kako je u određenoj mjeri ovakvoj slici o sisačkom odredu doprinijela i neobjektivnost prijeratne hrvatske historiografije. I od strane 'komunističkih' povjesničara bilo je itekako besmislenog uveličavanja pojedinih detalja i potpuno nekritičkog analitičkog pristupa. Konkretno, u određenim povijesnim knjigama prije devedesetih navodi se kako su sisački partizani imali 80 pušaka, mada se pouzdano zna da su ih imali oko dvadesetak. Također, usprkos svjedočanstvima, negira se i kolebanje i odbijanje daljnjih borbi dijela sisačkih partizana. Određeni broj njih se vratio svojim kućama, dok je većina nastavila borbu i spajanje s partizanima na Baniji.

Kad se sve uzme u obzir, nije ni čudo što je Tuđman devedesetih uspio uvesti svoj 'državni praznik' (i revizionistički po akterima, ciljevima i važnosti izjednačiti NOB s ratom iz devedesetih) koji se svake godine obilježava 22. 6. te ga, naravno, 'očistiti' od svakog spomena zasluga hrvatskih komunista i hrvatskih Srba. Tražila je to njegova morbidna logika povijesnih bespuća hrvatske zbilje.

* Povijesni podaci u tekstu preuzeti su iz knjige 'Crni as i dvije grlice' (str. 35-40) Dare Janeković, knjige 'Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita' (str. 986 -1020) Vladimira Dedijera, te knjige Jakova Blaževića 'Povijest i falsifikati' (str. 51-60).

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?