Aktualni radnički protesti – nužnost povezivanja radništva

Piše: Karlo Jurak

U zadnje vrijeme svjedoci smo mnogih radničkih protesta koji mahom ostaju mnogo manje medijski zapaženim nego neke dnevnopolitičke teme koje se serviraju narodu. Te teme uglavnom bivaju verbalni sukobi između vlade i oporbe, ucjene s obje strane, podmetanja među elitom, puste priče o investicijama, fondovima, „oporavku“ i sl. Dakle, tipična logika kapitalističkih medija i konstrukcija društvene zbilje sa stanovišta vladajuće klase i njezinih političara.

Dok predsjednica ne želi razgovarati s premijerom (ili obrnuto) i dok jača predizborna kampanja najjače opozicijske (ali i vladajuće) stranke, kod radnikâ dolazi do trzavicâ i sve artikuliranijih otpora koji teže i međusobnom povezivanju. To ne dobiva potreban medijski prostor jer su u prvom planu oni koji nisu demokratski izabrani, demokracija koja ovisi o kapitalu (toj ekonomskoj moći zbog koje se radnici i bune) nije demokracija. Sve to vidi se i po tome što u prvi plan dolaze agresivni šatoraški prosvjedi koji svojim djelovanjem žele svratiti pozornost na sebe i olakšati dolazak HDZ-a na vlast. Dolazak na vlast iste one stranke koja je počela s uništavanjem radničke klase i društvenog vlasništva devedesetih godina. Spomenuti šatoraši sada to čine i tako što vidno sabotiraju progresivne radničke prosvjede.

Unatoč tome, radnici se bune. Često na kratak rok i nedovoljno ustrajno, ali gnjev i potreba borbe za svoja prava nesumnjivo postoje. Na široj sindikalnoj sceni javlja se otpor gušenju referenduma o outsourcingu i monetizaciji autocestâ. Ustavni sud je proglasio takav referendum neustavnim, čime smo eksplicitno posvjedočili istinskoj naravi jedne takve institucije kao što je Ustavni sud i istinskoj svrsi „pravne države“. Institucije „pravne države“, među kojima je i Ustavni sud nisu neke instance pravde i morala, već su instrumenti vladajuće kapitalističke klase. Stoga potez Ustavnog suda nije „nefunkcioniranje“ ili neka vrsta devijacije, već iskazivanje prave suštine te institucije. Isto to je i suština same države – da bude organ prinude vladajuće klase. Sličan je, makar na pojedinačnoj razini, i slučaj s HŽ-om – nakon tužbe uprave HŽ-a Županijski sud u Zagrebu zabranio je štrajk strojovođâ. Unatoč tome, strojovođe su bili najavili sat vremena štrajka u znak solidarnosti prema radnicima Uljanika TESU d.d.

Treba pozdraviti ovaj izraz solidarnosti. Radnici Uljanika traže isplatu zaostalih plaća. U Splitu, u poduzeću Adria čelik d.o.o. radnici također traže isplatu zaostalih plaća. Radnici Imunološkog zavoda u Zagrebu već se više mjeseci bore protiv devastacije Imunološkog koju donosi bilo koji oblik privatizacije. Plaće nisu dobili još od ožujka, spominju se lažna rješenja, a država štiti privatni profit pa nema interesâ od zadržavanja strateškog resursa kao što je Imunološki zavod. Ta priča dio je šireg konteksta oko privatizacije zdravstva koje se najavljuje novim mjerama ministra Varge koje bi išle k smanjivanju dostupnosti zdravstvenih usluga i pretvaranju HZZO-a u trgovačko društvo. Radnike Imunološkog zavoda došli su podržati radnici RIZ Odašiljača d.d. čija se firma nalazi u opasnosti od uništavanja zbog interesa građevinskih lobija. Nadalje, radnici Studentskog centra najavljuju štrajk zbog odbijanja pregovora o kolektivnom ugovoru od strane sanacijske uprave dovedene zbog izazvane loše poslovne politike. To se odrazilo i na postepenom smanjivanju radničkog standarda u vidu ukidanja dodataka, regresa, toplog obroka, itd.

Generalno gledano, stanje radničke klase je katastrofalno. Kao što navedeni primjeri pokazuju, neka spomenuta poduzeća su državna, neka privatna. U državnim poduzećima provodi se zapravo privatna logika. Tako se u slučaju HŽ-a i SC-a najizraženije ističe tipična predprivatizacijska priča – poduzeće se prvo uništava iznutra lošom poslovnom politikom (od strane namještenih upravitelja), onda se dovode sanacijski upravitelji, da bi se potom poduzeće optužilo za „neprofitabilnost“ i predalo u ruke privatniku koji se vodi isključivo logikom maksimizacije profita, pa su daljnja srozavanja radničkih prava i otpuštanja neminovna posljedica. Država pogoduje određenim privatnim interesima, nerijetko i stranim, s obzirom da živimo u uvjetima otvorenog tržišta. Najgore je stanje, dakako, u privatnim firmama čiji radnici nisu sindikalno organizirani, a takvih je veliki broj. Neisplate plaćâ, neplaćeni prekovremeni rad, izrabljivanja zlostavljanja na radnom mjestu i sl. uglavnom su svakodnevica radnika u najamnom odnosu. Radnike se čak stavlja na detektor laži da se vidi razina „lojalnosti“ poduzeću. To je nedavno bio slučaj s tvrtkom Valipile u Istri. Takvih primjera našlo bi se još mnogo.

No, evidentna je činjenica da postoje tendencije jačanja radničkog pokreta i produktivne koncentracije gnjeva uslijed katastrofalne socioekonomske situacije. Raste i želja za solidariziranjem među radnicima što je svakako pozitivna stvar. Dapače, to je nužnost jer jedino se ujedinjeni radnici mogu uhvatiti ukoštac s državom i kapitalom. Ipak, ni to nije dovoljno dok radništvo u cjelini nije politički povezano. Borba za radnička prava mora dobiti eksplicitnu političku dimenziju jer se jedino u sferi politike moguće izboriti za veća prava, pa i za izmjenu trenutnog nepravednog i kontradiktornog društvenog uređenja. Upravo zato postoji i Radnička fronta kao politička partija kojoj je to primarni cilj. Radnička fronta uvijek uz radnike!