Od samih početaka modernih progresivnih pokreta borba za bolje i pravednije društvo sadržavala je unutar sebe – unatoč otporima konzervativnih elemenata unutar progresivnih pokreta – i borbu za ženska prava. Od borbe za opće pravo glasa (gdje su žene svugdje kaskale za muškarcima), preko borbe za prava radnica (gdje su žene bile još potlačenije od radnika), do borbe za reproduktivna prava (edukacija, dostupnost kontracepcije i pravo na pobačaj).
Danas je borba za ženska prava u modernim progresivnim pokretima njihov sastavni dio – uz borbu za socijalnu pravdu, borba za LGBT prava i borbe za prava različitih manjina. Unatoč pozitivnim pomacima koji su se dogodili – ne zato što nam ih je neki milosrdan i napredan muškarac poklonio, nego zato što smo se za njih same mukotrpnim borbama izborile – žene su još uvijek itekako pritisnute nevidljivim ali vrlo stvarnim jarmom patrijarhata.
Trenutno se u Hrvatskoj nalazimo u vrlo specifičnom političkom momentu, kada nova vlast umrežena s Katoličkom crkvom kao moćnom ideološkom institucijom i najvjernijom čuvaricom patrijarhata u našoj državi, u kojoj žene nemaju nikakvo pravo glasa, otvoreno provodi neofašizaciju i retradicionalizaciju društva, pri čemu će žene – koje čine većinu društva, ali su svojom simboličkom moći de facto manjina – kao i uvijek nastradati.
U javnim medijima, ali i školskim programima, poziva se na „svetost obitelji“ i „tradicionalne obiteljske vrijednosti“ – zna se koje je tu mjesto žene: da šuti i obavlja svete dužnosti domaćice, da kuha, pere i pegla svom mužu. Priča se o demografskoj obnovi i govori o svetim dužnostima Hrvatica da rađaju mlade Hrvate, a zanemaruje se u kakvim uvjetima žive mladi: uz nejednake šanse za školovanje, uz ogromnu nezaposlenost i ogromnu nesigurnost na poslu, pri čemu su najviše ugrožene upravo žene na koje se svaljuje najveći dio skrbi za djecu pa im se ne produžavaju ugovori kada zatrudne i koje se na razgovorima za posao nezakonito maltretira pitanjima o životnim planovima.
Žene se dodatno pokušava podčiniti ponovnim pokretanjem priče o zabrani pobačaja. Abortus – osnovno pravo žene da odlučuje o svom tijelu i životu – iako još nije kriminaliziran, već je odavno postao de facto kriminaliziran kroz javne osude i akcije koje predvodi Katolička crkva i s njom umreženi političari i što je još gore – ideologizirani liječnici, a u mnogim manjim sredinama i bolnicama niti ne postoji zbog fenomena tzv. „moralnog priziva“, gdje ginekolozi odbijaju raditi pobačaje u javnim klinikama, ali ih bez problema obavljaju u svojim privatnim praksama. Istovremeno su žene, čak i kada imaju mogućnost napraviti pobačaj, izložene stigmatizaciji i konstantnom teroru različitih tzv. molitvenih grupa, koje „pravo na život“ zanima samo dok taj život postoji u obliku embrija, dok jednom kada se dijete rodi, ono gubi sva prava. To je društvo kakvo nameće nova desnica – društvo kriminaliziranog pobačaja, preko čega se vrši kontrola nad ženama, ali društvo u kojem država, sve manje socijalna, malo pomalo dokida sve javne servise koji bi na sebe trebali preuzeti dobar dio reproduktivnog i njegovateljskog rada (od jaslica i vrtića do hospicija i staračkih domova), taj rad svaljuje na leđa žena od kojih se očekuje da ga obavljaju bespogovorno potpuno besplatno.
Kuka se demografskoj obnovi, a istovremeno je vrtića i mjesta u njima daleko premalo, dok dječji vrtići na radnim mjestima izgledaju kao znanstvena fantastika. Žene bi se, kao dobre i poslušne Hrvatice, morale žrtvovati za naciju, a samo društvo bježi od preuzimanja bilo kakve odgovornosti za skrb o djeci. Pritom zapravo društvo na još uvijek dominantno ženskom neplaćenom radu (pranju, kuhanju i brizi za djecu, stare i nemoćne) – parazitira: žene, osim što moraju raditi na poslu kao i muškarci, još uvijek dominantno (unatoč pozitivnim trendovima među mlađom populacijom) imaju i svoj drugi posao kući. Retradicionalizacija, koju nameće desničarska vlast zajedno s moćnom Katoličkom crkvom, ide za daljnjim ekonomskim slabljenjem žena i jačanjem njihove ekonomske ovisnosti, a time i za njihovim ušutkivanjem i višestrukom podređenošću. Preopterećena i ekonomski ovisna žena koja mora obavljati hrpu neplaćenog rada teško može raditi na vlastitoj edukaciji, razvoju i uključivanju u politički život te tako postaje puki objekt tuđih odluka i tuđih interesa, a ne samosvjesno i samostalno ljudsko biće.
Obiteljsko nasilje se i dalje tretira kao prekršaj (čiju cijenu, da apsurd bude veći, često plaćaju i same žene jer se novčana kazna plaća iz zajedničke imovine supružnika), a ne kao užasan zločin koji upropaštava živote (i doslovno lišava života) mnoge žene. Nasilje kao način podčinjavanja žena (pogotovo onih ekonomski ugroženih, koje nemaju alternativu) još uvijek je dio „tradicije“ s kojom se vladajući ne žele stvarno ozbiljno uhvatiti u koštac, već umjesto toga prosipaju fraze o svetosti braka i obitelji koja kao nedodirljivi tabu mnogim ženama pretvara život u pakao.
Za razliku od ključne i uglavnom nepriznate i potpuno nevrednovane uloge koju žene još uvijek imaju kada je riječ o reprodukciji populacije (a time i radne snage), povremeno se ipak čuju glasovi o malom postotku žena u politici i slično. Iako tu brojevi znaju biti zapanjujući (recimo, 2012. smo među visokim državnim i javnim dužnosnicima imali više od 70% muških, a među ambasadorima njih više od 85%) i iako je to samo odraz potlačenosti žena u društvu, treba reći da povećanje broja žena u politici i drugim sferama društva, iako se za to treba boriti, ne znači automatski i bolji status žena. Tko može povjerovati da bi 50% članica HDZ-a u nekom tijelu značilo ikakav pomak za status žena? Je li činjenica da nam je trenutno žena predsjednica države ikako pomaže u borbi za ženska prava s obzirom na izrazito reakcionarnu i antifeminističku politiku kojoj služi, unatoč svom nominalnom pozivanju na feminizam?
U konačnici, vrijeme je da borba za ženska prava prijeđe iz defanzive u ofanzivu i da se više ne brani samo ono što se dosad steklo, a što se sve više ugrožava, nego da se sustavno na dnevni red postavljaju „heretički“ zahtjevi kao što su socijalizacija kućanskih i njegovateljskih poslova uz istovremenu prijelaznu mjeru uvođenja društvenog vrednovanja činjenice da žene još uvijek obavljaju većinu kućanskog i njegovateljskog rada, uvođenje dječjih vrtića na radnim mjestima (i za majke i za očeve – ali kao ispomoć roditeljima, a ne kao prilika kapitalistima da više eksploatiraju radnice), javno financiranje skrbi za bolesne, stare i nemoćne, te oštro kažnjavanje bilo kakve diskriminacije trudnih radnica kroz socijalizaciju poduzeća u kojima se događaju takve povrede prava radnica i puno oštrije kažnjavanje nasilja protiv žena koje se mora tretirati kao zločin jer to i jest.
Na kraju treba jasno reći – pitanje ženskih prava nikako ne može doći sekundarno uz pitanja prava radnika ili pitanja borbe za bolji svijet. Boljeg svijeta, od ove bijede koju trenutačno imamo, ne može biti ako se izborimo za svijet bez hegemonije krupnog kapitala nad radnom većinom, a u kojem će patrijarhat ostati netaknut. Dosljedna i agresivna borba za ženska prava mora biti neodjeljivi dio svakog progresivnog političkog projekta.
Bez žena i ženskih prava ne može biti ni nikakve korjenite promjene društva niti boljeg svijeta.