Objašnjava: Željko Kašaj

Prema objavama u nekim medijima Ustavni sud je na sjednici održanoj 9. srpnja 2019. godine odbacio više prijedloga kojima se sporila ustavnost Zakona o najmu stanova i time donio još jedno od “konačnih rješenja” za bivše nositelje stanarskog prava…
 
Da se prisjetimo, temelje za konačno rješenje postavio je Zakon o najmu stanova od 4. kolovoza 2018. godine, koji su kreirali i proglasili vrli muži hrvatske politike poput Kušćevića, Uhlira, Štromara, Glasnovića, Hasanbegovića te ostalih velikih hrvatskih “suverenista” i “domoljuba”, koji se u politici, navodno, vode načelom “Bog i Hrvati”, a, zapravo, od silnog štovanja Boga ne stižu pokazati bar malo poštovanja prema nama Hrvatima.
 
Na početku ovog osvrta mislim da je nužno prisjetiti se da tvorci zakona i članovi Ustavnog suda i dalje, diletantski ili namjerno, ignoriraju npr. odredbe Aneksa G Međunarodnog ugovora o pitanjima sukcesije u kojem se, uz ostalo, navodi da: “Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se, te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo“. „Bilo kakav navodni prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. prosinca 1990. i zaključen pod prisilom ili protivno pododjeljku (a) ovoga članka, bit će ništav“.
 
Zbog ove sustavne ignoracije novinari i komentatori, pa i mnogi moji dragi znanci i “prijatelji”, u svojoj površnosti spomenuti zakon doživljavaju kao pravedan jer se njime ispravljaju “tisućljetne” nepravde i jer su njime konačno kažnjeni “poslušnici bivšeg komunističkog režima”, koji su, navodno, desetljećima uzurpirali tuđe pravo vlasništva…
 
No, što se tiče obitelji Kašaj činjenice će nam ispričati neku drukčiju priču.
 
Najme kaj, činjenica je da je obitelj Kašaj stanarsko pravo, nad stambenim prostorom u društvenom vlasništvu, stekla presudom „u ime naroda“ Saveznog vrhovnog suda u Beogradu u Veću za upravne sporove 18. maja 1956. godine „prema žalbi tužilaca Kašaj Franje i Ankice iz Zagreba protiv presude Vrhovnog suda NR Hrvatske kojom je odbijena njihova tužba protiv rešenja tuženog Odeljenja za komunalne poslove Narodnog odbora Opštine Medveščak u Zagrebu, donetog u stambenoj stvari“.
 
Čijenica je, dakle, da nam stanarsko pravo nije poklonjeno kao poslušnim “slugama komunističkog režima” nego su ga moji roditelji stekli sudskim putem kao obični radnici, i ,gle čuda, kao Hrvati i katolici!!!
 
Činjenica je da se je zapravo radilo ne o stanu već o stambenom prostoru praktički “golih zidova”…
 
Činjenica je da su sljedećih više od 60 godina, sve do dana današnjega, jedini i isključivi “investitori” u predmetni stambeni prostor bili članovi obitelji Kašaj te, uz ostalo, ulagali u sve adaptacije i kompletnu infrastrukturu - vodu, struju, plin, telefon…, sve te godine podmirivali sve državne i gradske namete te ulagali u tada postojeće stambene fondove!
 
Činjenica je da smo 22. ožujka 1993. godine, u zakonskom roku, supruga Đurđica Kašaj i ja, Željko Kašaj, kao tadašnji nositelj stanarskog prava, Gradskom stambeno-komunalnom gospodarstvu u Zagrebu predali zahtjev za otkup stana u zgradi na adresi Vrbanićeva 11 u Zagrebu, sa svim potrebnim dokumentima. Prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo prodavatelj je bio dužan sklopiti ugovor o kupnji stana najkasnije u roku od 60 dana.
 
Činjenica je da s datumom 22. ožujka 1993. iz Odjela prodaje stanova Gradskog stambeno-komunalnog gospodarstva dobijamo obavijest u kojoj se pozivaju na Zakon o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina … te navode da je "zgrada u kojoj se nalazi stan na kojega se odnosi predmetni zahtjev konfiscirana, te se prema tome zabrana raspolaganja odnosi i na naš stan.
Činjenica je da se u odgovoru na spomenutu obavijest pozivamo na činjenicu da je šest stanova u istoj zgradi kupljeno prema odredbama istog zakona jer je zgrada zakonski bila izuzeta od spomenute zabrane!
 
Činjenica je da je te 1993. godine tj. tijekom tzv. Domovinskog rata jedna soba u predmetnom stanu bila na raspolaganju hrvatskim prognanicima…
Činjenica je da je jedini muški član obitelji, Željko Kašaj, tih godina časno odradio dužnost “hrvatskog branitelja” uz usputnu napomenu da su u to doba obitelj uz suprugu činile jedna sedmogodišnja i jedna dvogodišnja djevojčica…
 
Činjenica je da se 21. travnja 2004. u očitovanju Gradskog ureda za upravljanje imovinom grada na naš podnesak od 9. veljače 2004., uz ostalo, navodi „da je dio stanova u predmetnoj zgradi prodan stanarima jer su oni pribavili i dostavili dokaz o nepostojanju zabrane raspolaganja stanovima - rješenje MUP-a iz 1945. g. iz kojega je vidljivo da je temelj konfiskacije Odluka AVNOJ-a o prelasku u državno vlasništvo neprijateljske imovine od 21.11.1944. g., znači propis koji nije naveden u čl. 1 st. 1 Zakona o zabrani raspolaganja … te se stoga zabrana iz te odredbe ne odnosi na predmetnu nekretninu“ te „da je učinjen propust time što dokumentacija koju su dostavili ostali stanari nije iskorištena i prilikom rješavanja zahtjeva g. Kašaja“.
 
Činjenica je da je obitelj Kašaj 10. siječnja 2005. godine podnijela tužbu protiv Grada Zagreba i državnog Fonda za naknadu oduzete imovine radi sklapanja ugovora o otkupu stana, zbog povrede prava na otkup stana prema uvjetima Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
 
Činjenica je da je tužbeni parnični postupak prekinut do pravomoćnog okončanja upravnog postupka u predmetu naknade za oduzetu imovinu.
 
Činjenica je da se u postupku povrata imovine za predmetni stan već više od 20 godina od strane državnih upravnih tijela toleriraju svi mogući i nemogući rokovi u kojima nasljednici dokazuju državljanstvo i pravo na povrat imovine…
Činjenica je da u slučaju obitelji Kašaj trenutni režim u Hrvatskoj i dalje inzistira na povratu imovine nasljednicima “vlasnika” koji je s okupatorskom njemačkom vojskom nakon Drugog svjetskog rata pobjegao u Argentinu.
 
Činjenica je da trenutni režim svim svojim de iure i de facto postupcima nastoji obitelj Kašaj prisiliti da stan otkupi po tzv. “tržišnoj cijeni” umjesto po cijeni na koju su imali pravo prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
 
Činjenica je da je u slobodnoj, neovisnoj, kapitalističkoj, katoličkoj… Hrvatskoj normalno da “uspješni” Hrvati posjeduju desetke stanova i kuća dok se obitelji Kašaj osporava pravo na dom od skromnih 40 m² (slovima: četrdeset metara kvadratnih).
 
Činjenica je da Zakonom o najmu trenutni tzv. demokršćanski režim sve bivše nositelje stanarskog prava dovodi u status beskućnika…
No, bitno je da u ovoj državi, navodno, “narod odlučuje” i to još “u ime obitelji”!!!
 
Iako će svakoj čestitoj Hrvatici i čestitom Hrvatu, koji su u sebi zadržali bar još malo dobre volje, empatije i ljudskosti, biti jasno da se sve što se tiče bivših nositelja stanarskog prava, u svih ovih gotovo trideset godina slobode i neovisnosti, de iure i de facto čini isključivo u korist tzv. političara i pripadajućeg im korumpiranog državnog represivno-birokratskog aparata, u korist nekretninskih mešetara, u korist lešinarskih odvjetnika, u korist korumpiranih sudaca, u korist nezasitnih popova…, koje se potpuno pogrešno doživljava kao društvenu elitu, a zapravo se radi o najobičnijoj kokošarskoj kleptokratskoj mafiji…
 
Na kraju zahvalio bih svima koji su imali volje ovo pročitati uz drevni hrvatski pozdrav: „Smrt fašizmu - sloboda narodu!“

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?