Piše: Hrvoje Štefan

Zadnje vijesti oko moguće zabrane Huaweija u USA opet u prvi plan stavljaju tzv. trgovinski rat između američkih i kineskih vlasti. Ono što je zanimljivo jest da taj rat zorno pokazuje koliko su domaći zagovornici 'slobodnog tržišta' i nemiješanja države u ekonomiju odlijepljeni od realnosti i koliko su tek 'korisni idioti' u procesu uništavanja domaće industrije i zakucavanju Hrvatske još dublje na poziciji periferne, zaostale ekonomije.

Dakle, prošli tjedan američke i kineske vlasti nisu uspjele postići novi trgovinski sporazum. Trumpova administracija okrivljuje Kinu za neuspjeh, tvrdeći da se kineska delegacija nije držala prethodno dogovorenog i da je promijenila vlastite uvjete kada je stigla u Washington. Ipak, pokazuje se da je to bio još jedan Trumpov spin, i da su Kinezi pristali na čitav niz američkih zahtjeva - od toga da se američkim bankama i kompanijama dozvoli više od 51 % vlasništva u zajedničkim 'joint venture' kompanijama u Kini do toga da će Kina u sljedećih pet godina od USA kupiti poljoprivrednih, industrijskih proizvoda i plina u vrijednosti od minimalno 1.000 milijardi dolara. No, Trumpovoj administraciji to nije bilo dovoljno već su od kineskih vlasti tražili ne samo da prestanu s transferom (preuzimanjem) tehnologija USA firmi koje posluju u Kini, već da i sami podijele ili stave na raspolaganje USA kompanijama i znanstveno-istraživačkom sektoru njihovu tehnologiju, gdje su u umjetnoj inteligenciji, 5G-u i cyber sigurnosti došli na vodeće pozicije. No ni to im nije bilo dovoljno, već su tražili od kineskih vlasti da prestane sa subvencioniranjem kompanija u državnom vlasništvu s jeftinim kreditima jer to stavlja USA kompanije u nepovoljniji položaj (bez obzira što američka vlada nastavlja subvencionirati vlastite kompanije s poreznim olakšicama, specijalnim trgovinsko-izvoznim kreditima itd.). Pored toga, USA administracija je najavila kako će bez obzira na sklapanje sporazuma, zadržati tarife na kineski izvoz u USA (250 milijardi dolara) i da će nastaviti s globalnim naporima kako bi spriječila ili odgovorila USA saveznike od poslovanja s kineskim tehnološkim kompanijama kao što su Huawei, ZTE, China mobile itd.. Iz prethodno navedenog jasno je da se upravo USA administracija postavila ucjenjivački i da će biti glavni krivac ako se sporazum ne postigne, što će onda izgledno voditi u pravi trgovinski rat između dviju ekonomskih velesila.

Ipak, ono što je ovdje interesantno s obzirom na hrvatski kontekst i aktualna događanja s gašenjem brodogradnje jest kako državne politike najsnažnijih kapitalističkih ekonomija predstavljaju čistu suprotnost onome što zagovara domaći politički, medijski i stručni mejnstrim i što promovira ili zahtjeva EU. Dakle, USA i Kina potpuno razumiju važnost državnih subvencija njihovim kompanijama, ali se strateški bore za njihovo smanjivanje kod konkurenata. USA i Kina itekako dobro razumiju koliko je važan transfer tehnologije za konkurentsko pozicioniranje pa nastoje osigurati sebi dostupnost 'state of the art' tehnologije i spriječiti ili otežati konkurentima da se domogne njihove najnovije tehnologije i know-howa. USA administracija razumije već odavno, i prije nego što je postala najsnažnija ekonomija na svijetu, koliko je važna državna zaštita (protekcionizam) i intervencija u ekonomiju kako bi se zaštitili domaći strateški sektori i kompanije pred superiornom stranom konkurencijom, kako bi im se omogućio zaklon od principa 'slobodnog tržišta' sve dok ne postanu dovoljno snažne i tržišno dominantne. Poznati južnokorejski ekonomist Ha-Joon Chang, koji predaje na engleskom sveučilištu Cambridgeu, u nizu studija je pokazao kako niti jedna od najrazvijenijih kapitalističkih ekonomija nije do vodećih pozicija došla na principima 'slobodnog tržišta' već je njihov uspon uvijek bio praćen državnim intervencionizmom i protekcionizmom. Tek kada su postali tržišno dominantni, počeli su inzistirati prema drugima, a posebno manje razvijenima, na načelima 'slobodnog tršžišta' i deregulirane trgovine. Što je i razumljivo jer su na taj način sebi osigurali nova tržišta i na njima dominaciju svojih kompanija te istiskivanje ili uništavanje domaće konkurencije.

Za razliku od najsnažnijih kapitalističkih ekonomija, zaostale periferne ekonomije poput Hrvatske nekritički su prihvatile tržišne integracije, zahtjeve EU i odbacile bilo kakav intervencionistički i protekcionistički pristup ekonomiji. Zadnja žrtva takvog pristupa je gašenje domaće brodogradnje i tisuća radnih mjesta, sektora u kojem preostali značajan know-how se više neće imati di materijalizirati, osim u stranim brodogradilištima i za strane nacionalne ekonomije. Liberalni medijski mejnstrim nas uvjerava da to mora biti tako jer tako zahtijevaju načela 'slobodnog tržišta' i gašenja svega onoga što nije samoodrživo na tržištu bez pomoći države. Dakle, USA se ne drži načela 'slobodnog tržišta' kako bi učinila konkurentnijom vlastitu ekonomiju, kako bi osigurala što viši stupanj zaposlenosti, Italija se ne drži pravila EU kada treba spašavati strateške sektor i kompanije poput brodograđevnog koncerna Fincantieri, Njemačka razvija intervencionističke strategije državne pomoći njihovim ključnim sektorima i kompanijama za 2020-e, a naš liberalni mejnstrim i dalje mantrički ponavlja: treba gasiti sve što nije tržišno samoodrživo, tehnološki transfer ćemo osigurati preko EU fondova (horizontalnih subvencija) i kupnje trećerazredne tehnologije od kapitalističkog centra itd.

I kako onda nećemo sve dublje tonuti i kako neće stotine tisuća najobrazovanijih bježati iz zemlje kada vladajuća ideološka hegemonija propagira takvo sljepilo i liječenje bolesti s pojačavanjem njezinog uzroka?!

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?