Piše: Hrvoje Štefan

 Na panelu su sudjelovali: Dalija Orešković iz Starta, Marijana Petir kao nezavisna EU zastupnica, Sandra Benčić ispred koalicije Možemo - Nova ljevica - ORaH, Mirela Holy ispred SDP-a, ja ispred Radničke fronte i neki lik iz Zelene liste kojem nisam zapamtio ime.

Iz izlaganja Marijane Petir izdvojio bi dva detalja. Prvo kada se pohvalila da je dobila Oskara za najbolju EU zastupnicu, a drugo kada je otkrila konspiraciju protiv nje jer joj ne daju da boosta objave na fejsu i da će ih zbog toga tužiti.

Mirela Holy se pak, kao i na panel raspravi o medijima, više puta referirala na kreativne industrije, ovaj puta ističući da su kreativne industrije ekonomski sektor koji je u skladu s paradigmom održivog razvoja jer je riječ o pretežito nematerijalnom, simboličkom radu čiji je utjecaj na klimatske promjene, na ekstrakciju resursa i na zagađenje neutralan. To uvjerenje da sve veći udio nematerijalnog rada i usluga u zapadnim ekonomijama, na podlozi informatičke i digitalne revolucije, označavaju prijelaz u fazu u kojoj se imperativ kapitalističkog rasta odvaja od neodrživog materijalnog "otiska", zaboravlja kako najrazvijenije kapitalističke ekonomije svojim "otiskom" i dalje debelo premašuju regenerativni kapacitet majčice zemlje, a kada se tome doda činjenica da je materijalna industrijska proizvodnja globalno masovnija nego ikada, samo se njezin epicentar premjestio na istok, što drugo preostaje nego ponoviti riječi viteza Željka Reinera: „prema tome, o čemu mi pričamo?!”. U kontekstu ideje Mirele Holy da širenje simboličkog rada i usluga podrazumijevaju manje materijalne potrošnje i zagađenja, valja podsjetiti na tzv. paperless office paradoks. Naime, s nastupom informatičke revolucije, prošireno je očekivanje da će u uredima doći do značajnog smanjenja ili čak nestanka papirologije jer će papire zamijeniti digitalno pohranjivanje, a pisanu poštu e-mailovi. No desilo se upravo suprotno, sa sveopćom informatizacijom nije došlo do smanjenja ili ukidanja potrošnje papira i time smanjenog pritiska na fond šuma, već se potrošnja papira značajnije povećala u odnosu na vrijeme prije informatizacije. Možda bi Mirela Holy trebala krenuti od navedenog paradoksa, kada se bude opet referirala na odvajanje ili decoupling kapitalističkog rasta od materijalne ekstrakcije, zagađenja i entropije.

Sandra Benčić bila je po mojem sudu najsuvislija i opet smo, kao i na panel raspravi o medijima, imali najviše dodirnih točaka. Naglasila je više puta da treba temeljito mijenjati ekonomski model kako bi se adresirali ekološki problemi i jaz između centra i periferije, da je Hrvatska u postojećem okviru EU osuđena konkurentnost graditi na smanjivanju radničkih prava i tzv. internoj devalvaciji, te je čak naglasila određene važne kontradiktornosti, recimo promoviranog koncepta o kružnoj ekonomiji i kapitalističkih pritisaka prema "planiranom zastarijevanju". Ipak, i u njezinom izlaganju bile su vidljive određene nekonzistentnosti, recimo kada je istaknula da treba paralelno raditi na razvoju i privatnog i javnog i zadružnog sektora. Tu se vidi da je cilj ili da se ne zamjere ili da dobiju podršku što širih slojeva i sektora ili pak Benčić nije dovoljno upoznata s marksističkom kritikom političke ekonomije koja bi joj ukazala na kontradiktornost takvih stavova ili je pak riječ o kombinaciji obojeg.

Lik iz Zelene liste kojem nisam zapamtio ime i po svemu što je rekao bio je neupečatljiv, u rangu "nit smrdi nit miriše", pa na njega nemam dodatnog komentara.

I za kraj, Dalija Orešković. Prije početka svima je pristupila i srdačno se pozdravila i nasmijala, a kad je na panelu dobila riječ uslijedila je bujica besadržajnih fraza koje su se sve kanalizirale u, za Daliju, tri ključna i međusobno povezana problema od kojih sve počinje i s kojima sve završava: HDZ - klijentelizam - korupcija. Za Daliju nisu EU neoliberalne politike koje zabranjuju državni intervencionizam i subvencije brodogradilištima odgovorne za propast brodogradnje, već je to korupcija. Za Daliju nije razlog naše zaostalosti na periferiji polit-ekonomski okvir EU, već je to HDZ. Uglavnom, za sve probleme odgovoran je HDZ i prakse klijentelizma i korupcije koje je etablirao u javnom sektoru i 'dubokoj državi'. Nakon što je govorila o klijentelističkim i koruptivnim praksama u HEP-u, za što je opet naravno odgovoran HDZ, javio sam se za repliku i rekao da ako su korupcija i klijentelizam u javnim tvrtkama i javnom sektoru ključni problem, onda je logično rješenje da se sve privatizira jer nikada nisam čuo da se govori o klijentelizmu i korupciji u privatnom sektoru. Također, rekao sam da ako je temeljni problem ovog društva HDZ, onda je i rješenje zapravo jednostavno – ne treba mijenjati sustav, već je dovoljno zamijeniti korupciji sklone HDZ-ovce, s poštenim i sposobnim pojedincima i svi ili većina problema ovog društva bit će na putu rješenja. Na to mi je Dalija odgovorila da je HDZ struktura koju je potrebno promijeniti da bi se promijenio sistem. Na to više nisam imao što reći.

Što se tiče mojih izlaganja, ona su standardno nastojala usmjeriti prema sistemskim uzrocima ekoloških problema, dakle pitanju kapitalizma, njegovih strukturnih imperativa i potrebi masovne antikapitalističke mobilizacije, na što su reakcije publike uglavnom bile meškoljenje i kolutanje očima. S obzirom da smo govorili pred ekipom u odijelima, iznenadilo bi me da je bilo drugačije.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?