Piše: Mirta Mataija

Možda i nije bilo bolje prilike za sjetiti se velikog francuskog pisca Andrea Gidea i njegovih proročanskih riječi: "lako se osloboditi, teško je biti slobodan" od današnjeg dana, dana kad obilježavamo 74 godina od oslobođenja Rijeke. Zastave slobode koje su toga 3. svibnja 1945. nakon žestokih bitaka protiv ostataka njemačkih snaga, u grad donijeli borci 3. bataljuna 19. divizije odavno se više nad Rijekom ne vijore. Neke su tamne sjenke zacrnile nebo nad gradom, sjenke koje su kao žrtvu zahtijevale jednu po jednu tvornicu u nekada ponosnom gradu samoupravljača, tvornicu sve do jedne podignutu iz ruševina drugoga svjetskog rata i svijeta koji se raspadao, jer se morao raspasti kako bi ljudi onoga vremena zajedničkim snagama, zajedničkim radom i trudom mogli sagraditi novi, pošteniji i pravedniji svijet. Ali nisu to samo tvornice, to su ljudske sudbine i ljudski životi zauvijek promijenjeni i uništeni gubitkom posla i samopoštovanja, nestankom sindikalnih izleta i ljetovanja u odmaralištima, razbijanjem radnih kolektiva i prijateljstava.

Jednom kad je krenuo, taj pad je bio nezaustavljiv. Cijeli grad je bio zanijemio i u šoku smo gledali kako nestaje Jugolinija. Jugolinija! Osnovana 20. siječnja 1947. od vlade FNRJ, čija se prva flota sastojala od 16 uglavnom ratom oštećenih parnih brodova. Jugolinija koju su radnici podigli do jednog od najvećih linijskih brodara u svijetu. Jugolinija po hodnicima čijih sam brodova trčkarala kao po najboljem zabavnom parku u svemiru u onim dragocjenim trenucima kad bi brod na kojem je bio moj otac pristao u luci. A oni tihi upozoravajući glasovi koji su se tada čuli kroz buku "domoljubnih" pjesama, bivali su utišani grubom silom, jer – rat je, a tako ne govore domoljubi.

Jedna za drugom nestajale su i druge tvornice za koje smo mislili da ne mogu nestati. Rikard Benčić, Torpedo, Tvornica konopa, Istravino, Hartera... I dok je kapitalizam nizao svoje žrtve, mi smo stajali i mislili da smo i dalje slobodni.

I sada dok gledam kako se u gradu gasi zadnja iskra slobode, kako se moj voljeni grad pretvara u otužnu kulisu, dok se ponos grada 3. maj grči u zadnjim samrtnim mukama, mogu samo reći da tek sada počinje prava borba za slobodu, borba za konačno oslobođenje. Samo ovoga puta, mi radnici, mi uspavani samoupravljači, iz poštovanja prema partizanima poginulim u žestokim akcijama oslobađanja Rijeke, znat ćemo da se lako osloboditi, a teško je biti slobodan.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?