Radnici Uljanika već 6 dana i noći dežuraju na kapiji Uljanika ne puštajući nikoga u brodogradilište, apelirajući na Vladu da donese odluku o restrukturiranju i tako zadrži gradnju postojećih brodova za luksemburške i australske naručitelje, ali i osigura budućnost brodogradnje u Uljaniku i radna mjesta. Uljanik je postao simbol radničke borbe ali i bešćutnosti političara koji strategijom odugovlačenja desetkuju radnike. Vladine metode iscrpljivanja došle su do takvih razmjera da ih bez pretjerivanja možemo nazvati logorskima. U Uljaniku imamo radnike koji su 7 mjeseci na minimalcu, koji su pokrenuli najmanje 5 štrajkova od veljače prošle godine, koji gladuju, čija djeca nemaju za osnovni pribor za školu, čiji računi su u blokadi... Oni su putovali u Zagreb, hodali po Puli tjednima, razgovarali s političarima, organizirali se u Stožer za obranu Uljanika, uspjeli u tome da dobiju svojeg čovjeka u Nadzornom odboru Uljanik grupe, napravili sve što je u njihovoj moći da uz svoj pošten i težak rad pokrenu i procese koji bi, nadali su se, mogli spasiti njihovo brodogradilište. Sve što su radili je ujedno i borba za radnike u cijeloj zemlji, za radnička prava, za Hrvatsku u kojoj će ljudi pošteno živjeti od svojeg rada. S druge strane, od političara i režimskih medija čuli smo poruke u tonu čistog socijalnog darvinizma – razmišljanja koje polazi od toga da one koji zaostaju treba jednostavno eliminirati. Govorili su da su radnici ”uteg”, da su paraziti, da trebaju nestati, jer je upravo njihova djelatnost teret za procvat Hrvatske, uspoređivali su trošak Uljanika sa razaranjem Vukovara.

 

Nacionalizirati i uvesti radničko samoupravljanje nije radikalno već jedino rješenje


Računica je jasna - stečaj Uljanika državu bi stajao 4,1 milijarde kuna, a restrukturiranje Uljanika, brodogradilišta koje još uvijek ima vrhunske stručnjake i tehnološko i inženjersko znanje i sudjeluje u brodogradnji koja čini 12% domaćeg izvoza – 7,6 milijardi kuna. Jasno je kako nema smisla stečaj ako restrukturiranje može dovesti do nastavka poslovanja. Uljanik naravno ne treba restrukturirati za strateškog partnera, već za sve nas – Uljanik treba restrukturirati zbog toga da ga se nacionalizira, a zatim radnicima dâ radnicima da njime upravljaju. Brodogradnju treba subvencionirati kako rade sve vodeće velesile u toj industrijskoj grani, od Kine i Južne Koreje do Italije. Brodogradilište sámo ne može osigurati likvidnost za nabavku materijala koji će ugraditi u brod, a tijekom procesa izrade koji dugo traje. 

Talijanski Fincantieri je 95% posredno u rukama države. U EU postoje primjeri javnog vlasništva ili primjeri u kojima država postaje dioničar prethodno privatnog poduzeća. Macron je najprije nacionalizirao STX (Chantiers de l'Atlantique) da bi postigao dogovor oko vlasništva 51% za Fincantieri s većinom javnog vlasništva i 34% direktne kontrole francuske države. Država itekako može kupovati dionice u privatnim poduzećima, direktno i kroz javne alate (banke koje kontrolira).

Najslabije točke u procesu proizvodnje brodova su plaćanje dobavljača, kooperanata i isplata plaća. Lista narudžbi, pak, nije problem – sva brodogradilišta u HR zapravo imaju posla. 2017. godine su hrvatska brodogradilišta imala listu narudžbi od 42 broda! Ipak, umjesto da država osigura sredstva za proizvodnju brodova, koja će se u konačnici vratiti kroz poreze, radna mjesta, povezane privredne grane, država izlazi iz brodogradnje prepuštajući ju na milost i nemilost tržištu i potičući neistine o tome da brodogradnja predstavlja teret za hrvatsko gospodarstvo.

Nakon restrukturiranja i nacionalizacije potrebno je uvesti radničko samoupravljanje. Radničko samoupravljanje je nužno jer radnici imaju interes da proizvodnju održe, a ne da na mjestu brodogradilišta otvore, recimo, luksuznu marinu ili pokrenu nekretninski biznis. Privatnim vlasnicima je cilj zaraditi, a više-manje im je svejedno što će proizvoditi i koje će usluge pružati njihova tvrtka. Končar je u Brodotrogiru prenamijenio dio brodogradilišta za luksuznu marinu koja je danas mjesto u kojem se odmaraju razni celebrityji koji sa svojim jahtama uživaju u našem Jadranu. Končar dobro zarađuje, no brodogradilište od početka prošle godine ima problema s likvidnošću, kasni se s isplatom plaća, ne plaćaju se na vrijeme kooperanti i dobavljači, krši se kolektivni ugovor. 

Privatni biznis će se uvijek pravdati da mora zaraditi, a da brodogradnja ne donosi dovoljno. (Tako se i alokacija dijela Brodotrogira najavljivala kao početak novih ulaganja, nove poslovne politike novih radnih mjesta). Privatni interesi ograničavaju pokretanje razvoja i otvaranja novih radnih mjesta. Brodogradnja je niskoprofitabilna industrija (do 5 posto dobiti) no ona je industrija na koju se vežu druge industrije: metalurgijska, elektronička, drvna industrija. Brodogradnja zapošljava izravno i neizravno više desetaka tisuća ljudi. Životi tih ljudi su ugroženi gubitkom posla, jer su to radnici koji žive od vlastitog rada. Za privatni kapital gašenje brodogradnje ne predstavlja problem – za radnike je brodogradnja egzistencijalno pitanje.

 

Domaći kvislinzi poput Štromara pozivaju radnike da nađu drugi posao


Država oklijeva restrukturirati Uljanik u trenutku kada su radnici već 7 mjeseci na minimalcu, a njima i njihovim obiteljima doslovno sjedaju blokade, prijete im deložacije, glad, siromaštvo. Ministri tvrde da su im „ruke vezane” ugovorima s Evropskom unijom, agencijama za rejting, itd. No pitanje je kome koristi Evropska unija ako ljudi gladuju, kome koristi kreditni rejting ako ljudi u RH ostaju bez posla, a jedinu budućnost mogu ostvariti u inozemstvu? 

S druge strane, da imamo vlast koja nije sluganska, a na mjestima ministara i premijera ljude kojima je stalo, a ne kvislinge koji su svoj narod prodali za osobne karijere, nit nam ruke ne bi bile „vezane” niti bismo živote ljudi stavljali ispred „kreditnog rejtinga”. Da država nacionalizira Uljanik i nakon toga dâ radnicima da njime upravljaju, bilo bi potpuno bespredmetno pitanje koje sada postavlja opozicija recimo SDP koji je zdušno pomogao da bi to pitanje bilo na dnevnom redu - hoće li se i buduća sredstva „ulupati” nenamjenski i hoće li se još jedan tajkun (sada Debeljak, prije Končar) obogatiti na radničkoj nesreći. Da nije tragično bilo bi smiješno – ne restrukturiramo Uljanik da sredstava ne bi bila potrošena nenamjenski – u korist privatnog kapitala, a država se odrekla upravljanja brodogradnjom jer je ona „loš gospodar” (priča da su brodogradilišta trebala biti privatizirana je izmišljena, jer EU nije od nas to nikad ni tražila). 

Opozicija cinično, umjesto da zahtjeva radikalne promjene, traži da se istraži jesu li brodogradilišta i njihove neodgovorne uprave trošile subvencije namjenski. (Ako bi odgovor bio pozitivan moglo bi se očekivati da Evropska komisija zabrani daljnje subvencije.) Nitko od parlamentarnih stranaka ne spominje nacionalizaciju i samoupravljanje. To se smatra „radikalnim” rješenjima.

Premijer Plenković računa doslovno s ograničenošću ljudskih fizičkih mogućnosti, koristeći se strategijama izgladnjivanja radnika i njihovih porodica, zakidanja koje u konačnici dovodi do toga da većina ili samostalno pronalazi novi posao, ili se dovodi do ruba iscrpljivanja. Plenkovićev „problem” se svakim odlaskom jednog radnika iz brodogradilišta – smanjuje. Plenković i ovaj vikend poručuje da se rejting Hrvatske, diže, zato jer su smanjeni rizici eventualnih problema s brodogradilištima. Premijer se jednostavno nada da radnici neće dugo izdržati. 

Predrag Štromar, pak, potpredsjednik vlade, kandidira se za nagradu za socijalnog darvinista godine – upućujući radnike koji su 7 mjeseci na minimalcu da nađu neki drugi posao, „možda čak u Istri” kaže, te upozorava da ovako s brodogradnjom više neće ići. No kako to „neće više moći”, što je to ova rijetka izvozna grana u RH, koja je vraćala više poreza u državnu blagajnu od uplaćenih subvencija činila da se ovako zamjeri ministrima, predsjednicima i potpredsjednicima Vlade? 

„Problemi s brodogradilištima” su problemi onih koji svoju budućnost kao Plenković i Štromar vide kao briselski birokrate s lijepom plaćicom, a najmanje ih brine sudbina radne i obespravljene većine. Problemi su to elite koja u radnicima ali i domaćoj industriji općenito ne vidi nikakvu korist. Njima Hrvatska nije zemlja razvijene brodogradnje, desetaka tisuća zaposlenih u brodogradilištima, već zemljica na periferiji s pretežno ugostiteljskim i drugim uslužnim zanimanjima kako to i odgovara bogatim evropskim penzićima na lijepom hrvatskom Jadranu. Kako nas to EU i NATO karijeristi upozoravaju – mi ćemo se jednostavno morati „pomiriti sa sudbinom”, morat ćemo postati radnici na mjestima s manjom dodanom vrijednošću, drugim riječima sobarice i konobari za srednju klasu bogatih zemalja centra. Istovremeno te ministre i premijere ne zanima ni to da brodogradnja srozana na ovu razinu, ima udio od 1,5-2% u BDP-u i do 12% u izvozu; da su brodogradilišta isplatila više poreza nego što je u njih uloženo - preko 1,3 milijarde kuna godišnje; da će rezultat ukidanja brodogradnje biti poražavajući. Da se brodogradilište Uljanik zatvori u Puli bi svaki drugi stanovnik bio pogođen. U Rijeci bi otprilike 1% stanovništva ostalo bez radnog mjesta (1700 ljudi). Za Trogir koji ima oko 13 tisuća stanovnika gašenje brodogradnje značilo bi gubitak od oko 800 radnih mjesta - oko 6% stanovništva bi ostalo bez posla.

 

Vladajući su od Uljanika napravili radnički logor


I tako, umjesto „radikalnih rješenja” (nacionalizacije i radničkog samoupravljanja) imamo radnički logor – kojeg neki smatraju očito manje „radikalnim” od toga da preispitamo tridesetogodišnju devastaciju industrije, radničkih prava, vrijednosti života sada već potpuno obespravljene većine. Umjesto „radikalnih rješenja” – mogućnosti da država subvencionira brodogradnju u trenucima nelikvidnosti i radničkog samoupravljanja koje je jedino u mogućnosti garantirati brodogradnju u korist radničke većine a ne elita (kojima je svejedno proizvode li turistička iskustva za bogate austrijske umirovljenike ili najkompleksniji proizvod – brod) – imamo radnički logor. Radnici su prisiljeni otići na zavod za zapošljavanje kako bi imali nekakva primanja, jer kako su sami rekli, više nemaju niti novaca za prehraniti članove obitelji, banke su im sjele na račune, a rezerve su ako su ih i imali, potrošene.

Možda je trenutak da se svi skupa zapitamo – hoćemo li korjenito mijenjati stvari ili puštati da se po cijeloj Hrvatskoj otvaraju radnički logori poput Uljanika, sve dok i zadnji radnik s ugovorom na neodređeno i redovnom plaćom ne bude istrebljen iz ove zemlje kao relikvija prošlosti?

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?