Cijele prošle godine Uljanik, 3. maj i konačni krah hrvatske brodogradnje punili su medije, baš kao i borba radnika za spas te strateške industrije. Isti mediji obasipali su nas liberalnim (slobodna tržišna utakmica, konkurentnost, strane investicije), pa i desni(ji)m (Uljanik propada zbog navodnog radničkog samoupravljanja) “analizama” i stavovima.
Ljevica je za svoju perspektivu puno teže otvarala prostor, iako je jedina od samog početka kontinuirano i konkretno angažirana u podršci radničkoj borbi na terenu. Rezultat tog nesrazmjera je još jednom kreirano javno mišljenje kako “privatizacija nema alternativu”, iako je svakim novim danom bilo jasnije da je realnost potpuno drugačija i posve u skladu sa onim što od početka tvrdi “nerealna” Radnička fronta: ako želimo spasiti brodogradnju, nacionalizacija je ta koja nema alternativu. Na koncu to uviđa i nova Uprava Uljanika te nudi plan “privremene nacionalizacije”, ali uzalud, iz Vlade stiže vjerojatno jedan od najsluganskijih odgovora ikad: već znaju da se “gazdama” to neće svidjeti, pa neće čak niti pitati Bruxelles za mišljenje. A kamoli boriti se za interese brodogradnje u Hrvatskoj.
Ovom tribinom stoga želimo otvoriti prostor za podrobniju artikulaciju i čvršču argumentaciju lijevih pozicija po pitanju krize brodogradnje. Kolika je uloga Europske unije u kolapsu hrvatskih brodogradilišta? Kako ostale zemlje EU podržavaju svoju brodogradnju i industriju općenito? Koje mehanizme naša Vlada ima na raspolaganju, ali ih ne korist? Zašto ljevica smatra da daljnja privatizacija, čak niti u slučaju pronalaska “ozbiljnog” strateškog partnera, dugoročno nije poželjno rješenje?
Sudjeluju:
- Igor Lasić, novinar Novosti
- prof. Giorgio Trincas, stručnjak za brodogradnju Sveučilišta u Trstu
- Stožer za obranu brodogradnje Uljanik
- dr.sc. Katarina Peović, dugogodišnja politička aktivistica i teoretičarka, docentica na Odsjeku za kulturalne studije fakulteta u Rijeci, članica Radničke fronte
- Hrvoje Štefan, ekonomist i član Radničke fronte
- Goran Matić, moderator