Tatiana Cozzarelli
Prije 107 godina. 1912., u američkom gradu Lawrencu započeo je štrajk poznat po nazivu “Štrajk za kruh i ruže”.
Kako su se radnice organizirale i koje lekcije od njih su nam korisne danas?
Štrajk za kruh i ruže iz 1912., jedan je od najmoćnijih primjera kako su radnice prevladale nacionalne granice i jezične barijere kako bi se uspješno suprotstavile šefovima i policiji. Primjer je to i kako su se mlade žene, daleko od stereotipa o krhkoj ženstvenosti, borile i pobijedile. Također to je i primjer radničkog organiziranja koje prelazi rodne, etičke i jezične granice - granice koje često dijele radničku klasu.
Do štrajka je došlo u kontekstu vala radničkih mobilizacija i štrajkova, posebno u tekstilnoj industriji. 1908., radnice u Chicagu su se organizirale u borbi za kraći radni dan i bolje radne uvjete. 1909., Clara Lemlich pomogla je u organiziranju pobune masovnog štrajka 20 000 primarno radnica imigrantkinja u tekstilnoj industriji u New Yorku
11. 1. 1912. tekstilne radnice u Lawrenceu u Massachusetsu organizirale su štrajk koji je trajao devet tjedana. Na vrhuncu je štrajkalo 30 000 radnica i radnika. Nakon što je u Massachusettsu prošao zakon kojim je skraćen radni tjedan za žene i djecu (s 56 na 54 sata), radnice su dobile i manju plaću što su odbile prihvatiti. Ta plaća je bila toliko bijedna i značila je da će radnička djeca biti gladna i da si obitelji neće moći osigurati osnovne potrebe.
Premda je štrajk započeo s poljskim radnicama Everett Milla, vijest se brzo proširila, i već sljedećeg jutra u štrajku su im se pridružile tisuće žena. Prethodno socijalističko organiziranje i militantne akcije pomogli su u stvaranju uvjeta za radničko djelovanje. Primjerice, 1911. je 87 žena organiziralo obustavu rada za povećanje plaće, naučivši lekcije koje su dovele do “štrajka za kruh i ruže” sljedeće godine. Nakon manjeg štrajka 1911., Sindikat Industrijskih radnika svijeta (Industrial Workers of the World - IWW) skrenuo je pažnju na Lawrence i pomogao stvoriti veze i organizirati sastanke s radnicama. Prije samog štrajka u gradu je postojalo 20 različitih ćelija IWW sindikata. Najveći sindikat AFL (American Federation of Labour) nije bio prisutan i u to vrijeme je organizirao obučene radnike - isključivo bijele muškarce. Kada je štrajk radnica u Lawrencu buknuo, AFL im se čak suprostavio. IWW je u Lawrence poslao neke od svojih najvažnijih ljudi - uključujući J. P. Thompsona i Elizabeth Gurley Flynn.
Lawrence je bio poznat kao “grad imigranata”. Ljudi iz 51 različite zemlje živjeli su u gradiću od 7 četvornih milja i svakodnevno radili u lokalnim tekstilnim postrojenjima. 65% stanovništva u SAD-u je živjelo manje od 10 godina. Uvjeti u predionicama su bili užasni: očekivani životni vijek je za tekstilne radnice/ke bio 40 godina, a jedna trećina bi umrla u prvih 10 godina rada. Često su umirali od dišnih infekcija i upale pluća zbog prašine i otpadaka prediva. Više od polovice djece u Lawrencu radilo je u tim postrojenjima kako bi pomogli obiteljima da prežive.
Izabran je štrajkački komitet koji je imao predstavnike različitih jezičnih grupa; po četiri predstavnice/ka svake etničke grupe, zajedno sa zamjenicima koji su bili izabrani u slučaju zatvaranja originalnih predstavnika. Joseph Etto iz IWW-a i Arturo Giovannitti iz Socijalističke federacije Italije pomogli su u prevođenju sastanaka na 30 različitih jezika. Lokalne novine The Outlook su napisale: “Ovdje u Lawrencu ima više različitih nacionalnosti nego u Babelu New Yorka. Radnice i radnici su Amerikanci, Englezi, Škoti, Irci, Njemci, Francuzi, Flamanci, francuski Kanađani, Poljaci, Talijani, Sirijci, Rusi, Armenci… Ne biste očekivali da će se tako različite grupe zajednički pokrenuti, no oni su ustali - ustali kao jedno jedinstveno homogeno tijelo”.
Na kraju svakog tjedna održavana su masovna okupljanja gdje su radnice/i odlučivale o sljedećim koracima. Štrajkački komitet predstavljao je radnice/ke različitih nacionalnosti. Nakon svakog okupljanja pjevala se Internacionala. Jedna od prvih mjera koje su izglasane na tim skupovima bilo je osnivanje štrajkačkog fonda, kao i borbene jedinice u postrojenjima s obzirom na policijsko nasilje.
U akcijama i povorkama, nosile su transparente na kojima su zahtijevale “Kruh i ruže”. Fraza dolazi iz pjesme napisane 1911.
Our lives shall not be sweated from birth until life closes;
Hearts starve as well as bodies; give us bread, but give us roses.
As we go marching, marching, unnumbered women dead
Go crying through our singing their ancient call for bread.
Small art and love and beauty their drudging spirits knew.
Yes, it is bread we fight for, but we fight for roses too.
Yes, it is bread we fight for, but we fight for roses too.
S obzirom da su u štrajku bile većinom žene, štrajkački komitet je poduzeo nekoliko mjera kako bi im pomogao da potpuno sudjeluju u štrajku. To je uključivalo komunalne restorane i boravke za djecu. IWW je organizirao i dječje sastanke i aktivnosti na kojima se s djecom razgovaralo o štrajku, što je bila reakcija na ono što su slušali u školi gdje je štrajk prozivan “ne-američkim”. Flynn je napisala: “IWW je bio optuživan što je stavio žene na prve linije. Istina je sljedeća, IWW ih nije ostavio u pozadini, i one su došle na čelo”.
Na početku štrajka, policija je ubila Annu Lo Pizzi, za što su optuženi i pritvoreni vođe IWW-a. Gradonačelnik je pozvao vojsku da zaustavi i rastjera skupove i marševe. Ubijen je i 18-ogodišnji John Ramey. Zbog policijskog nasilja, žene su djecu slale u druge gradove kod prijatelja i rodbine. Na Manhattanu je 5000 ljudi dočekalo djecu i pokazalo podršku štrajku. Žene su ispraćale djecu na željezničkoj stanici u Lawrenceu, a policija bi ih dočekala, tukla i hapsila pred djecom. Nastao je veliki medijski skandal što je pojačalo javnu podršku štrajku. Diljem zemlje ljudi su slali pisma podrške i novac. Čak su i studenti s Harvarda došli u Lawrence iskazat podršku.
Vlast je bila prisiljena na reakciju. Kongres je 2. 3. pokrenuo svjedočenja o štrajku i užasni uvjeti rada postali su javni. 14. 3. vlasnici tvornica su pristali na povišicu plaća od 15% te dodatno plaćeni prekovremeni rad.
Rezultat štrajka za kruh i ruže bilo je povećanje plaća za 250 000 tekstilnih radnica/ka u Novoj Engleskoj, budući da su se vlasnici bojali sličnih štrajkova.
Štrajk za kruh i ruže bio je inspiracija jednoj od najvećih socijalističkih ženskih organizacija u Južnoj Americi: Pan y Rosas. Organizacije postoje u Čileu, Boliviji, Venezueli, Brazilu, Kostariki, Peruu, Meksiku, Argentini, Njemačkoj i Španjolskoj. Samo u Argentini ta organizacija ima preko 5000 žena.
Prevela: Sanja Kovačević