Radnici Uljanika su se danas vratili na posao, iako demotivirani i umorni od svega, jer Vlada odgađanjem smišljeno i namjerno vrši pritisak na njih kako bi trend odlazaka iz Uljanika pojačala i tako dovela do "rješenja" koje se, čini se, Vladi najviše sviđa - izumiranje Uljanika. Vraćanje na posao potaknuto je obećanjem isplate minimalca do kraja tjedna. Problem ipak, nije ni blizu rješenja.
Ministar Darko Horvat izjavio je kako država ne može ulaziti u model koji "nije prihvatljiv niti teoretski za Europsku komisiju" te da se radi o špekulacijama da se vodi korespondencija se EK da se takav model odobri. Ponavlja i kako "država ne može i ne smije birati strateškog partnera" te da je "jasna poruka Europske komisije" koja navodno kaže da je taj posao namijenjen Upravi. Iako odmah dodaje kako Vlada ipak vodi razgovore s potencijalnim partnerima i sudjeluje u procesu.
Naravno kako Vlada može, a zapravo i mora sudjelovati u procesu koji se upravo odvija. Djelomična nacionalizacija Uljanika koja se spominjala ovih dana, a koju su navodno prihvatili i strateški partner i Uprava Uljanika, odnosila se na to da država restrukturira Uljanik s oko 800 milijuna kuna, a nakon 5 do 7 godina da Uljanik, zajedno sa strateškim partnerom, polovicu doprinosa vrati. Naravno kako je to problematičan model ako prikriva interes strateškog partnera koji bi opet novim restrukturiranjem mogao ponovno zaraditi na tuđoj nesreći. Ali model koji je nametnut a koji pojednostavljeno glasi - država navodno ne smije intervenirati nego samo strateški partner može spasiti Uljanik - nameće zapravo polovična a onda i moguće manipulativna rješenja.
Ministar Darko Horvat, iako pozdravlja jedinstvo Uprave i strateškog partnera, zaključuje kako je takav model "restrukturiranja neprihvatljiv" - vladi ali i za "Europsku komisiju također". Ministar zapravo ostavlja dojam da priziva Europsku komisiju da mu pruži legitimitet za odbacivanje prvog od mnogih planova restrukturiranja u kojem država konačno ima makar neki udio.
Model bi pak trebao biti i radikalniji – država bi mogla pa i trebala u potpunosti nacionalizirati Uljanik, ukoliko govorimo o poduzeću od općeg interesa kako se u Vladi Uljaniku voli tepati. Kako takvu hrabrost od ove Vlade ipak ne očekujemo valja im pružiti nekoliko činjenica koje idu u prilog tome da makar djelomični model nacionalizacije nije niti nezamisliv niti protivan pravilima Europske komisije, a kako to ministar Horvat tvrdi.
* U svijetu sve vodeće brodograđevne velesile financiraju svoju brodogradnju (Južna Koreja i Kina), a u EU postoje primjeri javnog vlasništva ili primjeri u kojima država postaje dioničar prethodno privatnog poduzeća.
* U Italiji Cassa Depositi e Prestiti (CdP) drži 100% Fintecna koji za uzvrat ima udio u Fincantieriju CdP kontrolira talijanska vlada (82%). Fincantieri je jedan od strateških partnera s kojima Uprava i Vlada upravo razgovaraju.
* Macron je također najprije nacionalizirao STX (Chantieres de l'Atlantique) da bi postigao dogovor oko vlasništva 51% za Fincantieri s većinom javnog vlasništva i 34,34% direktne kontrole francuske države. Itd.
* Država itekako može kupovati dionice u privatnim poduzećima, direktno i kroz javne alate (banke koje kontrolira). Francuska vlada tako je spriječila urušavanje Psa-Peugeot kupujući 14% njegovih udjela za 800 milijuna eura. Također, njemačka država drži udjele u Volkswagenu (19,9%).
* Osim toga, postoje vrste državne pomoći koje nisu u koliziji s EU pravnim okvirom (a definira ih dokument 'Framework on State Aid to Shipbuilding' (2003/C 317/06)) - od pomoći za istraživanje i inovaciju do pomoći za zapošljavanje, davanja izvoznih kredita i pomoći za razvoj.
1) http://hr.n1info.com/…/Darko-Horvat-u-Intervjuu-tjedna-TNT-…
2) https://radnickafronta.hr/…/940-vezane-ruke-ili-kvislinzi-u…