Piše: Vlatka Levačić
Niz ulice New Yorka do Međimurja
Stotinu je godina proteklo od prvog obilježavanja Međunarodnog dana žena, 8. 3. 1909., a čemu je prethodio niz događaja od sredine 19. stoljeća što su ih pokrenule žene zaposlene u tekstilnoj industriji u New Yorku. Protestiravši zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća, osnovale su sindikat te krenule u borbu za ravnopravnost. Složne, snažne, usmjerene i ustrajne, žene diljem svijeta pokretale su demonstracije te posijale sjeme radničkoj borbi što pak je urodilo i ruskom revolucijom. Svojim bitkama za osnovna ljudska prava – slobodu, jednakost i ravnopravnost krčile su put i pravima radnica i radnika ispreplitavši zapravo jedno kroz drugo.
U Hrvatskoj su prva desetljeća 20. stoljeća, vrijeme žestokih demonstracija žena u svijetu, obilježena pojavom masovnoga radništva. Međimurje se nakon I. svjetskog rata našlo kao granično područje bez industrijske tradicije i slab izbor za ikakva ulaganja – bez stručne radne snage i s velikim brojem nekvalificiranih radnika. Međutim, višak nestručne i jeftine radne snage, vrlo dobre prometne veze koje omogućavaju brz dovoz sirovina i odvoz gotove robe, predstavljali su idealan uvjet za razvoj tekstilne industrije. Nisu, naime, bila potrebna velika ulaganja za nabavku strojeva, a jeftina se radna snaga, mahom ženska, brzo mogla priučiti na rad za tekstilnim strojem.
U tim uvjetima 1923. godine niče ...“najveće čakovečko tekstilno poduzeće i jedno od najvećih na Balkanu“... tvornica „Braća Graner“
Svjetska ekonomska kriza, koja je tih godina, od 1929. do 1933., uzimala maha, zanimljivo, nije imala veći utjecaj na tvornicu „Braća Graner“, osobito ne u negativnom smislu. Dapače, čak se i uložilo u kupnju novih strojeva. Radništvo, s druge strane, osjeća utjecaj spomenute krize jer su tvorničari ...“iskoristili ovu krizu da je uzmu kao razlog stagnacije, pa i određenog snižavanja nadnica radnicima, a nisu brinuli ni za poboljšanje uvjeta rada.“
Revolucija svilenim čarapama
„U „špuleraj“ sam došao raditi 1928. godine – priča Ladislav Fuss, umirovljenik iz Čakovca. – Radio sam na održavanju strojeva. Graneri su tada već lijepo razvili tvornicu. Radili smo uglavnom na rabljenim strojevima, kupljenim u Austriji, Njemačkoj i Češkoj. Samo u špuleraju je u tri smjene radilo tridesetih godina oko 80 radnika. Čaraparija i Vrpca bile su u to vrijeme osnovna odjeljenja, a građevinski objekti bili su dosta skromni i nesistematski građeni. Uvedena je i proizvodnja beret (francuskih) kapa, a 1928. formirano je odjeljenje Končaonice – izrada končanog prediva za potrebe Vrpce i Čaraparije. Sjećam se i malog odjeljenja za proizvodnju takozvanog žičanog prediva (za izradu pertli za cipele, primjerice), koje smo zvali „Moskva“, jer se već tada u njemu okupilo napredno radništvo.“
Granerovi pogoni su se širili 1930-tih, osobito dopremanjem cotton-strojeva iz Njemačke, kojima započinje „boom“ proizvodnje svilenih čarapa na domaćem tržištu, na kojem gotovo nitko to još nije činio. Radno vrijeme zaposlenih, međutim, nije bilo točno određeno, ali se u pravilu radilo od 10 do 12 sati dnevno, a po potrebi i više:„..tvornica vrpce i čarapa 1928. zapošljavala je 150 radnika, koji su dnevno preradili oko 150 kilograma raznog prediva.“
Rašireni pogoni sa suvremenim strojevima proizvodili su, dakle, uz jefitnu i uglavnom nestručnu radnu snagu velike kapacitete čime je tvornica vrlo dobro poslovala. Računajući, vjerojatno, na neuku, uglavnom seosku i žensku radnu snagu, tvorničari su pružali izrazito skromne uvjete rada, ne brinući za njezin položaj.
No, tridesete godine XX. stoljeća obilježene su ekonomskim previranjima pogodnima za javljanje radničkih pokreta. Velika je ekonomska kriza, naime, pogodovala masovnom zapošljavanju upravo spominjane jefitne radne snage – nezaposlenost je rasla, a zadržati posao bilo je jedino važno, pa čak i po cijenu izrazito niskih nadnica. Unatoč tome, radnice i radnici prepoznaju potrebu organiziranja i ujedinjavanja, te se udružuju u sindikate, a jedan od najvećih i najpoznatijih u njihovoj borbi za prava, jest sindikat tekstilnih, tada pod imenom Savez šivačko – odjevnih radnika.
Upravo je tekstilna industrija ona koja je poslužila kao plato ženskom pokretu u svijetu, a koji se u nas vezuje jače uz pokret radnika. Radnički pokret, drugim riječima, sindikalni pokret, prepoznaje se kroz štrajk radnica i radnika koji poprima obilježja ofenzivnog i solidarnog štrajka. Od 1934. se godine, naime, osim ekonomskih razloga poput održavanja plaća na prijašnjem nivou i reguliranja radnih odnosa, javljaju želje radnica i radnika za sklapanjem kolektivnih ugovora, te ih u nekim štrajkovima pomažu i seljaci iz okolnih naselja, što je rezultat radničke socijalne strukture tih godina.
Štrajkovi solidarnosti
„Štrajkove solidarnosti radnici su započinjali zbog otpuštanja nekih radnika ili zbog štrajka jednog dijela radnika iz istog poduzeća. Takav je bio i štrajk organiziran u tvornici „Braća Graner“ u Čakovcu kada je uprava tvornice otpustila 30 radnika zbog toga što su se učlanili u Savez šivača. U isto vrijeme uprava je snizila i akordnu tarifu i nije isplaćivala prekovremeni rad, ali je neposredni povod štrajku 900 radnika bilo upravo otpuštanje onih 30 radnika.“
„U toku 1935. i 1936. štrajkaški pokret, kako je već rečeno, dobiva ofenzivni karakter i obilježja političke borbe, iako i u tom razdoblju većina štrajkaških akcija počinje iz ekonomskih razloga. Radnici odlučnije zahtijevaju povećanje nadnica i reguliranje radnih odnosa putem sindikalnih organizacija, a to znači da traže potpisivanje kolektivnih ugovora i zakonom zagarantirana prava kao što su slobodno biranje radničkih povjerenika, sloboda organiziranja, proslava 1. maja, bune se protiv nehumanog postupka pojedinih poslovođa, itd. Ponekad pokreću i štrajkove sa posve političkim obilježjem — zbog hapšenja pojedinih sindikalnih funkcionera.“
Sidikalna radnička borba, kroz koju je u Međimurju nužno vezana i ona ženska, jača upravo tih godina, a vezuje se uglavnom uz organizaciju URSS, takozvane ursovce, koji joj daju političku notu.
Anka Butorac, radnica
Tvorničari su i tih godina pokušavali razjediniti i oslabiti nastojanja radnica i radnika brojnim otpuštanjima, čime su plašili ostatak radništva. No, 1935. godine u borbu za radnička prava u Čakovcu uključuje se Anka Butorac. Poželimo li danas detaljnije istražiti biografiju ove žene, mreža će nam ponuditi mnogo odgovora, no ono što je zanimljivo, jest bilješka koja se nalazi uz njezino zanimanje – „radnica“.
Drugarica Anka uskoro je ...“počela i sama zalaziti u sindikalnu podružnicu, u kojoj je postojala i radnička čitaonica, i tamo se neposredno upoznala s našim aktivistima. Bili su to tada, potkraj 1935. godine, Makso Golob, Arpad Juranić, Mijo Bičak, Artur Klementi, Stjepan Habjanec, Stjepan Horvat, Ljudevit i Jelena Kolmanić, Aleksandar Prstec, Ignac Janušić, Josip Bajkovec, Franjo Štefičar, Anka Matjan, Elza Tomašić, Viktorija Makovec, Kata Špicer – Čakić i još nekoliko radnica i radnika.“, a uskoro postaje i vodeća osoba te organizator pokreta radnika u Čakovcu.
U organizaciji URSS-a i članova KPJ, u Čakovcu 1935. izbija štrajk kožaraca, a godinu dana kasnije i tekstilnih radnika pogona Neumanna i Brunnera. Njihova borbenost izborila je osmosatno radno vrijeme, nešto više nadnice te sklapanje kolektivnih ugovora s poslodavcima. Ono što je omogućilo željene rezultate, posljedice kojih uživamo danas i mi, jest sloga i kompaktnost radnica i radnika koji se nisu dali smesti pritiscima poslodavaca.
Anka Butorac zbog nekih je svojih akcija uhapšena, protjerana, no 1936. se godine vraća te vodi veliki štrajk radnika TIVARA u Varaždinu, koji ima veliki utjecaj i na međimursko radništvo. Spominje ga se kao „manifestaciju nepobjedivnog radničkog jedinstva“.
Kroz ušicu igle – od pregovora do ugovora
Sindikalna sloga Tivarovih radnika, dala je vjetar u leđa nastojanjima tekstilaca u Čakovcu te su oni 1937. uspjeli polučiti najveće rezultate prijeratnog radničkog pokreta u Međimurju, potpisivanje kolektivnog ugovora povoljnog za radnike, o čemu govori Mijo Bičak:
„Mislim da je to bilo u mjesecu kolovozu 1937. godine. Jednu noćnu smjenu, u kojoj su radili pretežno muškarci, uprava „Granera“ htjela je otpustiti, jer je mislila da su svi oni organizirani u sindikat (s njima smo ranije radili Artur Klementi i ja). Nakon nekoliko dana, u jutro u 5 sati, došao je k meni radnik Stjepan Bernat i izvjestio me o namjeri uprave „Granera“. Dogovorili smo se da cijela smjena dođe u 6 sati u prostorije Radničke komore. Održali smo sastanak, te izabrali delegate koji će sa mnom ići u upravu „Granera“. Između 10 i 11 sati otišli smo u tvornicu, ali nas je Viola (jedan od upravitelja) hladnokrvno dočekao, pa smo se morali vratiti neobavljena posla. Međutim, mi smo bili uporni, pa smo otišli kotarskom načelniku Jovanoviću, putem kojeg smo dogovorili novi sastanak s Violom za 15 sati istoga dana. (izjava Mije Bičaka, Muzej Međimurja)“.
Spomenuti sastanak, kojem je prisustvovao i sam kotarski načelnik urodio je plodom i noćna smjena nije otpuštena. Nakon toga, radnici se masovno uključuju u organizaciju URSS. Sindikat je organizirao veliki zbor tekstilaca u dvorani Deutsch (Čakovečki kino), na kojem su govorili sindikalisti, da bi se neposredno nakon toga u prostorijama Radničke komore dogovorio koncept kolektivnog ugovora koji će se predložiti upravi tvornice „Braća Graner“.
Naravno, poslodavci su se svim silama opirali potpisivanju kolektivnoga ugovora, tako da sindikalna radnička borba traje do listopada 1937., a na URSS-ov dopis (šalju ga Bičak i Kolmanić) u kojem se traži primanje odbora za pregovore, oni odgovaraju putem plakata koji su podijelili radnicama i radnicima:
„Vaša organizacija URSS predala nam je Vaše želje. Povećanja plaća, koje od nas tražite, tako su velika da ih dati ne možemo, jer ona iznose dva i pol puta više nego što je godišnja zarada tvornice. Mi se trudimo da Vam osiguramo što bolji život, ali ne stoji sve na nama, jer su neprilike koje vladaju u našoj struci jače nego mi... Ako bi dalje povisili Vaše nadnice onda bi bili prisiljeni kroz nabavku modernog uređaja broj radnika znatno smanjiti. Morali bi kupiti takve strojeve koji bi većini od Vas oteli kruh... Pitamo Vas, dakle, što je bolje za Vas – ako uz današnje nadnice dajemo posla blizu1000 radnika, ili će u modernom pogonu, uz onu dnevnicu koji Vi tražite, naći posla svega 200 radnika? Odgovor si sami možete dati... Petnaest godina smo radili zajedno u najvećem miru, a sada Vam hoće reći da smo mi Vaši neprijatelji i da Vas mi izrabljujemo. Ne, prijatelji, to ne može biti! Vaše vođe su sigurno vrlo pošteni ljudi, koji hoće samo Vaše dobro, ali su u zabludi!U zabludi su onda kada vjeruju da služe Vašem interesu, ugrožavajući opstanak tvornice. Zato slušajte nas i slijedite nas na ovom putu na kojem smo pošli...“
Računajući, izgleda, na neukost, neslogu i prvenstveno strah za vlastitu budućnost svojih radnika, uprava „Braće Graner“ izdaje, dakle, ne dopis pregovaračkom odboru, već plakat koji dijeli neposredno radnicama i radnicima, želeći tako iskoristiti svoja pogrešna uvjerenja o ljudima, ženama, većinom sa sela.
Zajedništvo podcijenjenih
Podcijenivši radnice i radnike vlastite tvrtke, poslodavci su primorani potpisati kolektivni ugovor 29. 10. 1937., jer upravo u tim ključnim danima do izražaja dolazi upornost i odlučnost radnika.
Govoreći o radnicima, zapravo moramo govoriti o radnicama, koje čine većinu radne snage tvornice „Braća Graner“. Kolektivnim ugovorom, koji je sklopljen na godinu dana, postignuti su bolji uvjeti rada, „...povećanje nadnica sukcesivno za 2 do 6 dinara, te plaćanje prekovremenog i noćnog rada za 50 posto više od svakodnevnog.“
Godinu dana nakon toga, a nakon sindikalnih akcija, trajanje radnog dana smanjeno je s 9 na 8 sati, a dnevna zarada je prosječno povećana za 16 posto (3 dinara). Narednih godina, zahvaljujući jedinstvu radnika i sindikalnoj borbi, temeljem kolektivnog ugovora utvrđene su i satnice radnica.
Borba tekstilaca, povukla je za sobom i borbu za radnička prava u drugim industrijskim granama u Međimurju, a godine koje su slijedile, do 1940. utrle su putove radničkim pravima koje danas uživamo mi.
Imamo li jednaka prava kao što su to imali oni? Živimo li u blaženom neznanju da se to netko tamo u svijetu nametnuo i odredio nam osam sati rada? Ili pak smo svjesni nastojanja i žrtvovanja naših djedova i baka u tvornici „Braća Graner“, kasnije MTČ Čakovec?
Zaključit ću citatom povjesničarke Bosiljke Janjatović:
„Prema tome, štrajkaški je pokret u toku 1936. zahvatio gotovo sve struke radnika, sve privredne grane, što upućuje na težak ekonomski položaj radnika. Iako su štrajkovi uglavnom izbijali zbog ekonomskih uzroka, u nekim su slučajevima prerastali u političke. Obilježje političke borbe imali su i štrajkovi solidarnosti“...
Znamo li zašto slavimo 8. Mart? Ne zbog cvijeća, karanfila ili ruža. Ne zbog bombonjera ili pak kakvog drugog znaka pažnje prema ženi. Slavimo ga u čast ženama, radnicama koje su se uz bok svojih drugova, a u premoćnoj većini, borile i zalagale za dostojanstvo, ravnopravnost, na kraju i za slobodu koju mi danas imamo.
Imamo li ju? Današnje radnice veoma nerado govore o uvjetima rada u svojim tvrtkama. Iz mnogih se razloga, najčešće zbog straha za vlastito radno mjesto, velikim dijelom i zbog potpuno pogrešne i iskrivljene slike o sindikatima, ljudi u iste ne udružuju, trpeći radije prečesto zaobilaženja zakonskih odredaba svojih poslodavaca.
„Imam dosta svojih problema.“ – izgovor je što ga često čujemo od nezadovoljnih radnica i radnika, upakiran u obliku odgovora na pitanje o nepoduzimanju, neorganiziranju i općoj tromosti u koju su današnji radnici zapali, u smislu vlastitih prava. Svatko ima svoje probleme. Kada bi se svi ti problemi zbili i organizirali skladno i složno u jedan veliki, nešto bi se doista moralo promijeniti i ljudima bi se radničko dostojanstvo moglo povratiti.
Možda se, pažljivijim i svjesnim čitanjem ovoga teksta možemo zagledati u vlastitu stvarnost, sadašnjost i učiti iz uspjeha generacija prije nas. Vidjeli smo u svojoj prošlosti, u povijesti pisanoj znojem i suzama naših predaka da radnik može bez kapitalizma, ali kapitalizam ne može bez radnika!