Neprosvijećena desnica i umiveni neoliberali – nacionalistički i poduzetnički folklor za narod

 

Zveckanje oružjem i tolerancija

Zanimljivo je kako huškačka desnica i umiveni neoliberali u Hrvatskoj (ali i u Sloveniji) koriste situaciju u Piranskom zaljevu na sličan način, iako se njihova retorika, naizgled bitno razlikuje. Desnica poziva na rat, mobilizirajući vojnu retoriku i anakrone likove u obrani Hrvatske, hrvatstva i "nacionalnih interesa". Ruža Tomašić ridikulozno poziva na postavljanje vojske na granicu, a Petar Janjić Tromblon, kojem valjda da nije bilo rata život ne bi imao smisla, otvoreno prijeti akcijom paravojnih snaga.

S druge strane, neoliberali pozivaju na toleranciju. Paradigmatska neoliberalna stranka IDS povodom situacije u Piranskom zaljevu poziva da se prestane sa "zveckanjem oružjem" i militantnim huškanjem, a kao rješenje nudi "dijalog". Istovremeno, paradoksalno je da pozivaju Plenkovića da reagira na to zveckanje oružjem, što znači da pozivaju na zabrane i prekid tog istog dijaloga – jer i militantno zveckanje oružjem, iako se nekima ne sviđa, predstavlja vrstu dijaloga. (Zapravo, na žalost, danas i najglasniji dijalog.)

Pozivanje na "toleranciju" tipičan je kapitalistički odgovor na situaciju u Piranskom zaljevu, koji dolazi u ime kapitala koji ima neki posao za odraditi, a zveckanje oružjem nije baš dobra "atmosfera" za poslovično osjetljive "poduzetnike" kojima se treba pripremiti povoljna "klima" kako bi izvukli novčanike i krenuli "ulagati" u našu regiju.

Huškačka retorika se proziva u ime civilizacije, tolerancije, dijaloga, a ne zbog njenih učinaka – a i huškačka retorika, na žalost, kao i poduzetničko smirivanje uzavrele atmosfere imaju istu svrhu i jedno i drugo je prodavanje magle radnicima koji se ili trebaju potući sa svojim slovenskim drugovima ili se trebaju "tolerirati" a u korist kapitala i poduzetničke klime koja ne trpi militantnost.

 

Preusmjeravanje nezadovoljstva

Prodavanje magle – nacionalistički folklor kao i poduzetnička klima – tu su kako radnici i radnice ne bi shvatili da je njihov neprijatelj kapital. I jedno i drugo je preusmjeravanje nezadovoljstva sa sasvim konkretnih i materijalnih problema siromaštva, pada standarda, nezaposlenosti i oduzimanja svakog nasljeđa socijalne države.

Djelovanje radništva treba zato ići i protiv nacionalizma, ali i protiv lažne tolerancije – jer i jedno i drugo smjera na jedinstvo određenih skupina i klasa - nacionalnog i/ili jedinstva kapitalista.

I jedno i drugo, samo je varijanta ideologije koja treba preusmjeriti pažnju radnika, siromašnih i deprivilegiranih. Ako bi radnici i radnice s jedne i s druge strane shvatili da to zveckanje oružjem nije u njihovu korist i kada bi shvatili da političko-ekonomski procesi kojima su zahvaćeni koriste taj folklor – postoji opasnost da se, zbilja, i u Sloveniji i u Hrvatskoj oni potlačeni postave u poziciju moći – onih koji vladaju, naroda koji odlučuje o svojoj sudbini. Zato u Piranskom zaljevu ne treba ni rata ni tolerancije – već demokratskog socijalizma koji bi bio u mogućnosti radnike i potlačene postaviti u situaciju da sami odlučuju o svojoj sudbini, a tada bi sasvim jasno bilo da zajedničko upravljanje ovim zaljevom može biti samo u interesu i slovenskih i hrvatskih radnika.