I srpski investitor odnosno njegov predstavnik sada prijete da će tužiti RH na međunarodnoj arbitraži ukoliko im hrvatske vlasti ne izdaju potrebne dozvole za gradnju hotela na pulskom Lungomareu, projekta protiv kojeg su se Puležanke i Puležani uspješno mobilizirali i prikupili potpise za raspisivanje lokalnog referenduma kako bi zaustavili projekt.
Već sam se osvrtao na međunarodnu arbitražu na kojoj je pred par mjeseci odlučeno da Hrvatska mora mađarskom MOL-u isplatiti oko 200 milijuna dolara, bez obzira na činjenicu da su Mađari upravljačka prava nad INA-om stekli kroz dokazano koruptivne radnje zbog čega je na dugogodišnju robiju osuđen nekadašnji premijer Ivo Sanader.
Prijetnja s pokretanjem međunarodne arbitraže u slučaju pulskog Lungomarea neodoljivo podsjeća na arbitražu koju su pokrenule tvrtke Elitech B.V. i Razvoj golf, u vlasništvu izraelskog tajkuna Aarona Frenkela, nakon što je zapela realizacija golemog nekretninskog i golf projekta na području Srđa iznad Dubrovnika. Dubrovačko stanovništvo se, kao i u slučaju Pule, mobiliziralo protiv devastirajućeg projekta i skupilo potrebne potpise za lokalni referendum koji zbog restriktivnih odredbi o izlaznosti formalno nije uspio, makar je preko 80% ili oko 10000 birača na referendumu glasalo protiv projekta. Nakon pritiska lokalne javnosti i aktivista i podnesenih tužbi protiv projekta (za utvrđivanje ustavnosti i legalnosti izdanih dozvola), došlo je do usporavanja odnosno praktičkog zaustavljanja projekta zbog čega je investitor pokrenuo međunarodnu arbitražu u Washingtonu preko koje traži da mu RH nadoknadi štetu i propuštenu zaradu u iznosu od cca 500 milijuna dolara.
Treba istaknuti da je investitor do sada uložio višestruko manji iznos od onog kojeg potražuje na arbitražnom sudu od RH. Osnovu za pokretanje arbitražnih parnica investitoru su dali bilateralni investicijski sporazumi koje su hrvatske vlasti nekritički potpisivale u periodu između 1995. i 2005. Arbitraže vezane uz projekt na Srđu specifične su po tome što je prva parnica pokrenuta na temelju investicijskog sporazuma između Nizozemske (u kojoj je registrirana tvrtka Elitech B.V.) i Hrvatske 2017. godine, da bi 2018. godine većina članica EU, pa tako i Hrvatska, po presudi Europskog suda, ukinula međusobne bilateralne investicijske sporazume, nakon čega je 2020. godine uslijedila nova parnica istog investitora protiv RH, ovaj puta na temelju sporazuma između Hrvatske i Izraela, u kojoj RH tuži sam investitor, izraelski državljanin Aaron Frenkel.
Protiv RH je u tijeku deset međunarodnih arbitraža u kojima strane kompanije koje posluju u RH od države potražuju goleme iznose (ukupno u milijardama eura), a ističu se strane banke koje tuže RH zbog odluke vlade i sudova da se zaštite dužnici u švicarskim francima.
Nažalost, sve dosadašnje hrvatske vlasti su em nekritički potpisivale bilateralne investicijske sporazume, em ih nisu raskidale nakon što je postao razvidan njihov štetan i protuustavni karakter.
Sistem međunarodne investicijske arbitraže, ugrađen u bilateralne investicijske sporazume, poznat je po akronimima ISDS (investor-state dispute settlement) i ICS (investment court system). ISDS je došao u fokus međunarodne javnosti nakon rapidnog porasta tužbi protiv država zadnjih desetak godina i nakon što su u javnost izašli detalji tužbi poznatih svjetskih korporacija, poput Philip Morissa ili švedskog energetskog giganta Vattenfalla, koje su tužile države za milijarde dolara jer su uvele obavezu upozorenja o štetnosti pušenja na kutijama cigareta ili su odlučile da zbog sigurnosnih rizika obustavljaju daljnju izgradnju nuklearnih elektrana. U međuvremenu su postale dostupne informacije i o brojnim drugim slučajevima u kojima korporacije koriste međunarodne arbitražne sudove kako bi ucjenjivale države da povuku odluke i propise o zaštiti okoliša ili zdravlja ljudi ili povećanju minimalne plaće ili protiv diskriminacije, jer to ugrožava njihove profite.
Kanadska rudarska kompanija Gabriel Resources tužila je na međunarodnoj arbitraži rumunjsku državu jer je povukla dozvole za otvoreni rudnik zlata, nakon pritiska lokalnog stanovništva koje je politiziralo zdravstvenu, ekološku i socijalnu štetnost takvog projekta koji bi trošio tisuće tona cijanida, ostavio jezero toksičnog otpada veliko kao 420 nogometna igrališta i iselio tri sela ili oko 1000 kućanstava. Kanadska kompanija traži da joj Rumunjska plati 5.7 milijardi dolara naknade štete jer projekt nije realiziran, makar sama priznaje da je uložila 650 milijuna, dakle traži deset puta više.
Švicarski farmaceutski div Novartis je zaprijetio kolumbijskoj državi s pokretanjem arbitraže jer je odlučila dozvoliti izradu generičkih varijanti njihovog lijeka za leukemiju kako bi se spasile tisuće oboljelih, što kolumbijski zdravstveni budžet nije mogao financirati uz visoke monopolističke cijene koje je za lijek tražio Novartis. Na kraju se, u strahu od tužbi koje bi državu odvele u bankrot, odustalo od probijanja patenta na lijek i makar je cijena lijeka naknadno snižena i dalje nije dostupan svima kojima je potreban. U Libiji je pak, što je slično hrvatskim primjerima projekta na Srđu i pulskom Lungomareu, kuvajtska kompanija Al-Kharafi & Sons Co. tužila i na arbitraži dobila presudu da joj libijska država mora platiti 935 miliona dolara jer nije realiziran planirani turistički kompleks. Kuvajtska kompanija je uložila samo 5 miliona dolara ali joj je presudom dodijeljen basnoslovni iznos jer je arbitražni sud legitimnim ocijenio njezina potraživanja po osnovi 'izgubljenih profita' i 'propuštenih realnih prilika za zaradu.'
Takvi primjeri skrenuli su pažnju međunarodne javnosti na sustav korporativnog sudišta i njegovu ulogu u pritiscima i ucjenama na države, posebno manje razvijene, da ne donose odluke i zakone kojima se štiti okoliš, zdravlje ljudi, socijalni standard, javno dobro, ljudska prava, ako će to zaustaviti realizaciju stranih investicija ili ako će smanjiti očekivanu zaradu/profite stranim kompanijama. U masovnoj mobilizaciji protiv planiranog trgovinskog sporazuma između EU i USA, TTIP (Transatlantic Trade and Investment Partnership), jedna od ključnih meta kritike bila je upravo klauzula o arbitražnim korporativnim sudovima koju je predviđao sporazum.
Masovni pritisak i konačni neuspjeh u sklapanju TTIP-a, prisilio je međunarodne organizacije poput UN-a, Svjetske banke i EU da krenu u tobožnju reformu sustava arbitražnih sudova. No, očekivano, predložene reforme kozmetičke su prirode i ne diraju u problematičan karakter korporativnih sudova kao takvih.
Legalno uporište za postojanje korporativnih sudova-arbitraža nalazi se u međunarodnim trgovinskim, investicijskim i energetskim sporazumima kojih je ukupno preko 2600. Posebno su problematični bilateralni investicijski sporazumi koji su u najvećoj mjeri sklapani 90-ih i početkom 2000-ih. Njihovo sklapanje snažno je poticala Svjetska banka, u skladu sa neoliberalnim doktrinom koja pravo međunarodnog kapitala na profit pretpostavlja demokratskoj uračunljivosti investicijskih politika.
Argument je bio da će takvi sporazumi biti ključan faktor u jačanju povjerenja međunarodnih investitora i poticanju direktnih stranih investicija (FDI), posebno u manje razvijenim ekonomijama. No, više provedenih empirijskih i ekonometrijskih studija nije utvrdilo značajniju povezanost između bilateralnih investicijskih sporazuma i FDI-a. Naprotiv, mnoge zemlje u kojima je ostvarena značajna razina FDI-a nemaju sklopljene investicijske sporazume koji sadrže ISDS klauzulu (kao Brazil koji je vodeći po privlačenju FDI-a u Latinskoj Americi) ili su veću razinu FDI-a dobili iz onih zemalja sa kojima nemaju sklopljene investicijske sporazume koji sadrže ISDS.
Nakon što su uvidjele štetnost investicijskih sporazuma koji sadrže ISDS zemlje poput Južnoafričke Republike, Indonezije, Indije, Danske, Češke, Italije, Rumunjske, Ekvadora, Bolivije, su raskinule niz takvih bilateralnih sporazuma.
Ali ne i vlasti u RH. U arbitražnoj parnici MOL-a protiv RH, nakon presude na stranicama vlade sramežljivo stoji da je RH uložila prigovor na samu nadležnost arbitražnog suda, ne pojašnjavajući što se točno misli pod time. No moguće je pretpostaviti da su odvjetnici koji su zastupali RH (arbitratori su inače plaćeni 3000 dolara na dan) nastojali osporiti nadležnost arbitražnog suda na temelju raskida bilateralnih investicijskih sporazuma između država EU 2018. godine (nakon presude Europskog suda u predmetu Achmea u kojem je utvrđena nenadležnost arbitražnih sudova za investicijske sporove, već su nadležni sudovi zemalja članica), no mađarska strana je inzistirala da se raskid ne odnosi na Energetsku povelju koja također sadrži ISDS klauzulu i koju su potpisale RH i Mađarska (Italija je recimo izašla iz Energetskih povelja baš zbog ISDS-a). Arbitražni sud jednostavno nije prihvatio da je nenadležan i bez obzira što je EU nominalno kritična prema ISDS-u, ne zagovara njihovo ukidanje već reformu – EU predlaže svoj model stalnog multilateralnog investicijskog sudišta, ali zemljama poput Japana ili Australije nije prihvatljiv takav prijedlog. Drugim riječima, naši poltroni u vlasti se pozivaju na EU odluke, ali sama EU je neodređena i nije protiv samog koncepta investicijskog suda na kojem bogate međunarodne korporacije i pojedinci mogu tužiti države, zaobilazeći pravosudne sustave zemalja u kojima posluju.
U kontekstu devastirane domaće industrije i svođenja ekonomije na monokulturu turizma i rentijersku uzurpaciju obalnog prostora, za očekivati je predatorski pritisak velikih stranih investitora prema državnoj i lokalnoj vlasti da im se izdaju dozvole za megalomanske nekretninske projekte što devastiraju javni prostor, stvaraju ekskluzivne rezervate za bogate turiste i kroz proces gentrifikacije tjeraju sa obalnog područja domicilno stanovništvo. Ukoliko se lokalno stanovništvo pobuni i pruži otpor takvim projektima, kao u slučaju Srđa i Pule, prijetnja arbitražom pa onda i njezina realizacija moćni su instrumenti koji stoje na raspolaganju stranim investitorima kako bi realizirali svoje projekte i zaradu bez obzira na ekološki, zdravstveno, socijalno devastirajuće učinke projekata koje guraju. To im omogućavaju bilateralni investicijski sporazumi, energetske povelje i slični aranžmani koje su sklopile i koje očigledno nisu spremne raskinuti sve dosadašnje hrvatske vlasti.
Ali zato će nas na dan Oluje, dan domovinske zahvalnosti i ostale datume koji slave stradanja ljudi u ratu uvjeravati da je njihova žrtva imala smisla jer je zahvaljujući njoj uspješno izborena državna samostalnost i suverenost.
Uglavnom, predložit ću na stranačkim tijelima RF-u da u saboru idemo s prijedlogom da RH izađe iz svih bilateralnih investicijskih sporazuma, energetskih povelja i sl. koje sadrže klauzulu rješavanja sporova na međunarodnim arbitražnim sudovima.
FOTO: 3LHD VIZUALIZACIJE