Najave izmjena Zakona o radu pokazuju da Vlada i poslodavci složno guraju u istom smjeru, još većeg pritiska na radnike, umjesto da smišljaju načine za povećanje produktivnosti rada u RH (industrijskim politikama, zelenom tranzicijom...). Prije svega valja reći da se informacije o promjenama potpuno netransparentno puštaju na kapaljku ne bi li se ispitala javnost, ali bez uvida u dokument koji se u tajnosti drži i mijenja više od 2 godine.
Ono pak što je Vlada pustila u medije ipak djeluje kao privremeno odustajanje od najrigidnije fleksibilizacije rada na neodređeno, a to se daje zaključiti i prema reakciji nezadovoljnih poslodavaca. To su upravo izmjene na koje smo upozoravali i u sklopu inicijative @Za radnički ZOR, a koje su išle prema daljnjoj fleksibilizaciji rada. Čini se da se vladajući ipak nisu usudili u proceduru uputiti Zakon o radu koji bi uveo užase poput „u potpunosti nepredvidivog radnog vremena” prema kojem je poslodavcu omogućeno da mijenja radno vrijeme kako mu se svidi gotovo bez prethodne najave. A takav „trik” ekstremističkog fleksibiliziranja radnika dok mu kičma ne pukne omogućio bi drugi trik koji je Vlada imala u rukavu – pola radnog vremena koje bi radnik morao „odabrati” s obzirom da nije sposoban na takvu gimnastiku. Na taj način se Vlada nadala prebaciti na radnice (najčešće je riječ o ženama) socijalne servise koje je limitirala, pod opravdanjem navodnih "mjera štednji" – to su briga o djecu (zbog nedovoljnog broja vrtića), briga o starijima (zbog nedovoljnog broja domova za umirovljenike), briga o osobama s invaliditetom (zbog smanjivanja opsega prava OSI).
No Vlada od najrigidnijih promjena ipak nije odustala, već ih je samo odgodila za „drugi krug” pregovora. Ono što je ostalo i s čime će nas, prema najavama iz medija, počastiti Vlada, ipak nije dobro, pa krenimo redom...
Nije dobro...
* ... da u izvanrednim okolnostima (npr. pandemija) poslodavac može bez izmjene ugovora dogovoriti rad od kuće do 30 dana – vidjeli smo kako su poslodavci rad od kuće koristili upravo na štetu radnika (iako su za njih primali potpore) – a u smjeru potpune fleksibilizacije na štetu radnika. Radnicima se nisu plaćali troškovi (struje, vode, plina i drugih komunalija), poslodavac se više nije brinuo za radni prostor radnika, sigurnost na radu i sve ono što je ionako doživljeno kao nepotrebna tlaka poslodavcima.
* ... da se nije odlučnije krenulo u rezanje ugovora na određeno. Naime nejasno je kako to Vlada misli smanjiti nesigurne ugovore o radu s 25% na 17% ako je ostavila i sada aktualnu mogućnost sklapanja „najviše tri uzastopna ugovora na određeno u tri godine”, mijenjajući samo to da se a nakon 3 godine novi ugovor može sklopiti tek nakon prekida od 12 mjeseci (a ne dosadašnjih 2 mjeseca). Ovime se radnike stavilo u nepovoljniji položaj, a ne prisililo poslodavca koji nakon 3 godine radnika treba za stalno zaposliti. Poslodavac će jednostavno uzeti drugog radnika, da ne spominjemo da za sezonce da ovo pravilo neće vrijediti (iako se uvodi ugovor na neodređeno za sezonce).
* ... da se „fiktivno” nastoji smanjiti kritična statistika ugovora na određeno. Sada će se omogućavati sezoncima potpisivanje ugovora na neodređeno – gdje će im poslodavac plaćati doprinose u mjesecima kada ne rade. Iako je to bolje za sezonce od postojećeg stanja, to neće biti ugovori na neodređeno. Vlada očito misli popraviti statistiku, ali ne i popraviti status radnika. Radnik koji prima samo doprinose, nije stalno zaposlen radnik.
* ... da se povećavaju radni sati. Hrvatska je na samom vrhu EU prema broju radnih sati – naši radnici rade više od prosjeka EU. Stoga „omogućavanje” radniku da radi dodatnih 8 sati kod drugog poslodavca bez privole prvog samo je prividno pogodovanje radniku, a realno znači urušavanje osmosatnog radnog vremena izborenog sindikalnim borbama kroz stoljeća. Povećavanje radnih sati postojećim radnicima znači i manju mogućnost zapošljavanja novih radnika.
* ... da se platformski radnici izdvajaju kao poseban tip radnika koji ima manja prava od drugih radnika. Iako je dobro da se nameće poslodavcima plaćanje osiguranja od nesretnog slučaja radnika koji rade putem platformi, platformski rad bi i u svim drugim pravima trebalo izjednačiti sa „standardnim” radom, a ne pod opravdanjem „iznimnosti” platformskih radnika omogućavati rad bez radničkih prava zajamčenih Zakonom o radu.
Radnička fronta će zajedno s inicijativom Za radnički ZOR stoga uputiti svoje izmjene i dopune Zakona o radu, koje će biti u korist radnika.
Za radnički ZOR!