Članci

Cijepljenje nije totalitarna već epidemiološka mjera

  • 09. 11. 2021.
  • Piše: Radnička fronta

Cijepljenje značajno doprinosi zaustavljanju širenja virusa.

Covid-19 pandemija je istinita i odnosi svakodnevno brojne živote u Hrvatskoj.

Potreba je društva zaustavljanje Covid-19 epidemije, a jedini način na koji se ona može zaustaviti je dovoljna procijepljenost.

Ovakav stav doprinosi egalitarnosti u pristupu svim pitanjima vezanima za društvo.

No, mnogi ljudi doživljavaju epidemiološke mjere zaštite života u najvećoj zdravstvenoj opasnosti od 1. svjetskog rata, kao totalitarizam, kao napad na osobne slobode, a vlastiti otpor prema njima kao oblik prosvjeda, revolucije, društvenog pokreta? Mnogi ljudi osjećaju nepravdu i nemoć da nešto promijene. Pa čak i neki zdravstveni radnici, jer usprkos poznavanju znanosti u njima prevladava osjećaj nepravde. Mnogi doživljavaju odbijanje cijepljenja kao otpor jer je tijelo nešto intimno i tu svi imaju osjećaj da mogu „povući granicu”.

To je pogrešno kanalizirani bijes jer „sloboda necijepljenja” je istovremeno ugrožavanje slobode drugoga – slobode da se ne zarazi. I tu završava debata koju mnogi u društvu otvaraju i potenciraju.

Pravo pitanje nije treba li se cijepiti, već odakle dolazi bijes? Ono je u Hrvatskoj ali i globalno u svjetskim razmjerima skoro sigurno povezano uz razdoblje povijesti u kojem se nalazimo koje je označeno univerzalnim setom politika neoliberalnih agendi. Taj set politika počiva na povećanju tržišne konkurencije, smanjenju ekonomske uloge države, na mjerama štednje.

Takve neoliberalne mjere privatizacije, deregulacije, liberalizacije su svugdje u svijetu dovele do rastućih socijalnih nejednakosti, pokazale su se i iznimno štetne po pitanju globalnog zatopljenja (pa čak ni kratkoročni ekonomski neoliberalni ciljevi nisu postignuti – posljedice su evidentni financijski krahovi, izostanak konvergencije i usporavanje rasta).

Usmjeravanjem bijesa na pandemiju i izmišljanje „globalne zavjere” farmaceutske industrije samo je izraz nemoći, ali ne i odgovor na problem rastuće nejednakosti. Rješavanja problema rastuće nejednakosti neće biti dok se radna većina ne suprotstavi toj nejednakosti, a izmišljanja nekih globalnih zavjera na razini „zlih kapitalista” koji “čipiraju” putem cjepiva sigurno neće pridonijeti globalnoj revoluciji. Revolucija će se teško zbivati u situaciji pandemije. Krizna razdoblja za kapitalizam su „prilika” za novu zaradu i novu dominaciju – tomu svjedoči i porast siromaštva i daljnja akumulacija bogatstva najbogatijih. Farmaceutskim kompanijama nije potrebno „izmišljati virus”, oni ionako imaju konce u svojim rukama, a zaključavanja (lock down) ne odgovaraju kapitalizmu koji potiče (hiper)konzumerizam.

Antivakseri svjesno ili nesvjesno zanemaruju razne moguće kompleksnosti, razne zavisne i asimetrične odnose između pojedinih subjekata, između zemalja, latentnost društvenog i klasnog sukoba i slično (tzv. dijalektika) - i sve svode na izmišljeno pitanje “slobode” - jer je granica moje slobode - sloboda drugoga.  (Ne)cijepljenje nije pitanje slobode, jer ni u jednom slučaju ne može pitanje slobode biti ugrožavanje tuđeg života (ne smijemo ubijati druge ljude, naše pravo nije da oduzimamo drugom čovjeku život...). Svojim inzistiranjem da su cjepiva eksperimentalna i nitko im za njih ne garantira, antivakseri ističu da je njihov život važniji od života drugih. Pravo pitanje slobode je pitanje materijalnih sloboda (u ostalom bogati koji se ne žele cijepiti nisu isto kao i siromašni koji se ne žele cijepiti - i neće ih se jednako tretirati).

Antivakserski pokret je, ukratko, pogrešan odgovor na dobro pitanje – pitanje jednakosti, solidarnosti, kooperacije, slobode.