HAMAG-BICRO je Rimcu odobrio produljenje roka za homologaciju Nevere jer je homologacija navodno bila nemoguća zbog otežanih uvjeta uslijed pandemije. Prvi problem je to što je Rimac zahtjev za produljenje podnio 22.07.2021., a rok mu je istekao 30.06.2021. Zar je stvarno prihvatljivo, čak i u uvjetima pandemije, da se u projektima ukupne vrijednosti preko 100 milijuna kuna zahtjev za produljenje roka dostavlja tri tjedna nakon njegovog proteka? I to u slučaju kad je taj rok već jednom produljivan? Tko još u ovoj državi može očekivati takav tretman i razumijevanje vlasti?
Drugi, još bitniji problem, jest taj da je Mate Rimac mjesec dana ranije pričao da je sve gotovo. Tako je 2. lipnja 2021 objavio status u kojem je napisao sljedeće:
"Btw. Gotovo sve homologacijske testove (kojih je tisuće) smo već prošli, sada radimo finalne testove uz "witnessing" (svjedočenje) homologacijskog autoriteta. Dakle testiranja se ponavljaju više puta, obično se ne radi certifikacijski test iz prve nego se testira više puta da se dobije sigurnost u prolazak uz svjedoka tako da očekivamo finalnu EU i US certifikaciju prije isporuke prvih Nevera kupcima."
Dakle, 02.06. 2021., Rimac nakon tisuću obavljenih testova, obavlja i finalne testove. Nema govora o problemima zbog pandemije, otežanih uvjeta, zastoja u opskrbnim lancima. Rok mu istječe 30.06.2021., 22.07.2021. podnosi zahtjev za produljenje, 18.10.2021. homologacija još nije provedena.
Kao što smo već rekli, Rimčeva lažna obećanja nas ne zanimaju dok je to njegova marketinška taktika prema privatnim ulagačima. Međutim, ovdje se ne radi o privatnim ulagačima, nego državnoj investiciji u njegovo privatno poduzeće. Mjesec dana prije isteka roka nije bilo spomena o problemima s homologacijom niti o otežanim uvjetima. Nakon neispunjenja ciljeva projekta, i on i država su šutjeli jer su pretpostavljali da se nitko ne usudi dirati u svetu kravu hrvatskog poduzetništva. Štoviše, proslijedili su mu još 1.5 milijardu kuna koje smo mogli uložiti u javni prijevoz koji se godinama uništava i zapušta i koji će nam u budućnosti trebati mnogo više od 700 robotaxija.
Već godinama postoji političko-medijski pakt koji nije dozvoljavao nikakvu kritiku niti sumnju u Rimca i njegove projekte. Njega su se pridržavali svi, nominalno lijevi i desni, jer je Rimac priča koja je napokon trebala opravdati privatizaciju kao primordijalni grijeh hrvatske države. Koliko god svi ismijavali Ljubu Ćesića Rojsa, njegova izjava "Ko je jamio, jamio" je Grundnorma hrvatskog političkog poretka od nezavisnosti. Rimac i slični trebali su biti konačno opravdanje privatizacije, svojim uspjehom Rimac je trebao opravdati i onih 300 milijuna kuna za koje se teretilo njegovog oca, ali i sve one Rajiće, Kutle i Todoriće koji su odrađivali prljavi tranzicijski posao ovih 30 godina. Novci koji su mu poklonjeni su trebali biti ono što će sve one u tom paktu držati u tišini, kao nova Grundnorma oko koje će se obnoviti napukla savezništva iz doba privatizacije i krenuti prema nekom suvremenijem, digitalnijem, uglađenijem (možda i zelenijem) kapitalizmu.
Oni koji su izražavali skepsu prema Rimcu i njegovim projektima bili su jalnuši, jugokomunisti, teoretičari zavjera i mrzitelji svega hrvatskog (paradoksalno, takvi su često bili označavani i kao arhetipski Hrvati koji naravno mrze uspjeh drugih Hrvata). Ne sumnjamo da će se iste (dis)kvalifikacije, izlike i opravdanja ponavljati, ali ono što je nesporna činjenica, a koju Radnička fronta ponavlja godinama, jest to da Mate Rimac laže i to laže na račun svih nas.