U Bjelovaru se u Turističko-ugostiteljskoj i prehrambenoj školi obrazuju, između ostalog, kadrovi za konditorska zanimanja, jer Koestlin je (bio) firma u kojoj su ljudi željeli raditi. No, kako je to već s pretvorbom i privatizacijom, na žalost pravilo, nakon što je MEPAS grupa uz pomoć Dom fonda kupila većinu dionica Koestlina, stvari kreću u neželjenom smjeru.
Nakon priče o Saponiji i vlasniku MEPAS grupe, Grbešiću stiglo nam je pismo radnice Koestlina:
"Gospodin Grbešić je vlasnik i Koestlina, tvornice keksa i vafla u Bjelovaru. I tamo se dobije mizerna plaća. Radiš u tri smjene, prekovremene i dobiješ minimalac.
Firma ima dva sindikata i opet ništa. U zadnje dvije godine radnici koji su bili kvalitetni su dali otkaz i to s velikim stažom u firmi. Isto se ništa ne poduzima. Smanjili su sve što se može smanjiti. Godišnjeg odmora ni nemaš a u tjedan dana promijeniš 3 smjene. Inspekcija se uvijek najavljuje. Cijeli Bjelovar zna kakav je Koestlin i kakvi ljudi ga vode, nitko ni ne želi više raditi u takvoj firmi. Tvornica polako tone, a uvjeti za rad su katastrofa."
A s druge strane, kao i u slučaju Saponije, medije zanima samo glamurozan izgled i/ili brojke, pa je tako Lider objavio članak o 50 šlepera koje mjesečno izvozi Koestlin, koji je prenesen i na stranice naše vlade. Tko je za tih 50 šlepera mjesečno morao žrtvovati kvalitetu svoga života i zdravlje, medije a niti vladu - ne zanima.