Unutar kapitalizma, neke stvari su potpuno imune na želje, karakter osobe ili namjere pojedinca ili grupe ljudi. To, među ostalima, uključuje i npr. novu gradsku vlast u prezaduženom glavnom gradu prezadužene, industrijski uništene, ekonomski na monokulturu turizma svedene zemlje, npr. Zagrebu.
Drugim riječima, neovisno o svim drugim faktorima, nazovimo ih "subjektivnim" faktorima - planovi u redovima nove vlasti, "program" s kojim su išli na izbore i dobili mandat, "karakter" i "snaga" čelnih ljudi u toj vlasti, njihova "otpornost" ili "sklonost" korupciji - što su sve, uzgred, nebulozni kriteriji koje je jako teško ili nemoguće sa sigurnošću utvrditi, pa kao takvi imaju nekakvu funkciju samo tokom proizvodnje magle u kazalištu predizborne kampanje - neovisno o svemu tome, postoje neke stvari koje sa prilično visokom razinom sigurnosti Možemo! (sic!) garantirati; nazovimo ih "objektivnim" faktorima.
Navedimo neke od njih, pa razmislimo u kojoj mjeri će ti faktori utjecati, a u konačnici i odlučivati, o "izgledu" Zagreba narednih godina.
a) Zagreb je jako dužan, značajno zadužen grad, gotovo sigurno zaduženiji nego što većina javnosti zna (uključujući, vrlo vjerojatno, i većinu gradske opozicije, svakako one kojoj se "ne može vjerovati" sa takvim podacima.) Stvarne razmjere ćemo saznati, nadamo se, uskoro, u procesu preuzimanja kontrole nad gradskim aparatom od novoizabrane administracije.
Ukupnost tog duga prema vanjskim subjektima - većina od kojih su privatna poduzeća koja postoje radi stjecanja profita, i kao takva nisu sklona naročito ozbiljno razmišljati o "rasterećenju" dužničkog opterećenja bilo koga - sigurno će, možda i više od mnogih drugih pojedinih "objektivnih faktora", obilježiti i ograničiti horizonte unutar kojih će nova adminstracija započeti svoj rad. Također, vrijedi napomenuti da je, 'narodski rečeno', kompletan taj dug nasljedstvo autokracije Bandićevog kapitala nad Zagrebom nekih 20 neprekinutih godina, te da je obzirom na to dug Grada kao takav sasvim upitne demokratske legitimnosti, a moguće i pravne legalnosti.
b) Kadrovskim rošadama, nekim umjerenim reguliranjem strukture radnih mjesta u gradskim upravama, uredima, Holdingu, ALI, striktno iz pozicije gledanja svih eventualnih "kadrovskih viškova" *isključivo* iz perspektive "s vrha prema dnu", takvim potezima se sigurno može uštediti i preusmjeriti nešto korisnih sredstava za istinsko javno dobro u gradu. Naročito ako predizborno najavljena spajanja suvišno razdvojenih tijela i ureda po Gradu i Holdingu budu kvalitetno i temeljito provedena, opet, isključivo gledajući svaki "kadrovski višak" prvo na najvišim pozicijama, a onda pažnju posvetiti "uredima", i pogledati koliko ljudi po njima radi, što im je u opisu posla itd, umjesto smanjivati broj terenskih radnika, prekidati ugovore radništvu dvostruko izrabljivanom kroz agencijski rad itd.
Gradu Zagrebu, a to autor ovog teksta zna iz prve ruke jer je 6 mjeseci skupljao kućni i bio-otpad po Zagrebu na kamionu, treba radnika. Jedan od kolega u Čistoći je proveo punih sedam (7) godina "šaltajući" se između agencija i 'radnih mjesta' unutar agencija, radeći potpuno isti posao za Gradsku čistoću, prije nego mu je ista konačno dala normalan ugovor. Nažalost, te uštede su i dalje kapi u moru, neke stotine tisuća, možda pokoji milijun, u moru stotina milijuna (kuna? eura?) vanjskih obaveza, kredita itd. koje Grad ima prema svima, od države do stranih banaka.
c) Ukidanje svih neregularnih aktualnih javnih nabava (povlačenje ovih naručenih auta, rezanje voznog parka itd.) su dobri, i budimo realni, još više od toga, PR iznimno efektni potezi, ali opet, nedovoljni sami po sebi da iole značajnije promijene financijsku krvnu sliku grada u odnosu na prihod-rashod dio priče što se tiče godišnjeg gradskog proračuna u Zagrebu i načina na koji se troši, tj. kome i zašto primarno idu sredstva iz tog proračuna.
d) I konačno, "kapitalni dio" - već potpisani ugovori kroz sve moguće oblike tzv. javno-privatnih partnerstava i javnih natječaja koje je Bandić ponamještao u svojih cca. 20 godina, a koji su svi pravno važeći akti sa svojim uvjetima, aneksima, rokovima trajanja, penalima u slučaju raskida itd. isl. Naravno, to se sve može, štoviše, mora raskinuti i ukinuti, ali veliko je pitanje, na koje će tek naknadna pamet moći sa sigurnošću odgovoriti, ima li, *i* volje, *i* kičme, *i* spremnosti na višegodišnje povlačenje po sudovima sa svakim "poduzetnikom" koji je ikad parazitirao na ZG proračunu, i na kraju, *i* plana kako uopće krenuti u politički potez takvih gabarita, sa takvim implikacijama - veliko je pitanje ima li svega navedenog u redovima nove gradske vlasti.
Bitna, fundamentalno bitna dopuna gornjoj stavci: kad politika, lokalna ili državna, "dođe u ruke" opcije koja, npr. jednostranim zahvaćanjem u sve silne namještene ugovore u gradu Zagrebu, ili sličnim, "vanserijskim metodama", ostavi dojam da zaista namjerava napraviti bilo kakav set "promjena pravila igre" u čijem stvaranju neće imati direktno prste isti oni ljudi koji trenutno već beru vrhnje - e, tada se događa nešto značajno i relativno jedinstveno. Što se događa?
To da ljudi koji se u marksizmu zovu "vladajuća klasa" ili kapitalisti, tj. "poslodavci", mobiliziraju u pogon svoju kompletnu moć, utjecaj i infrastrukturu, - i doslovno fizičku, i institucionalnu, i medijsku, i u konačnici resurs "radne snage" koji također na razne načine mogu upogoniti protiv ovih novih, nametljivih "radikala" koji ne razumiju kako se ova igra stvarno igra. Ovo sve, naravno, pišemo pod debelom pretpostavkom da je aktualna vlast toga zaista svjesna, a zatim i spremna na to, te da posjeduje neki plan za borbu.
Kad god neka politička opcija (isključivo svjesno, iskreno i jasno lijeva) počne išta nalik sistemskom "čišćenju taloga", ekipa od Todorića do Pripuza i svi između, svi kao po planu, sinkronizirano, rade što? To da *kompletna kapitalistička klasa zauzima neprijateljski stav prema toj političkoj opciji*
Dakle, HUP, UGP, svi "opinion mejkeri", svi donatori, svi lobisti, svi privatizirani (ili pod političkom kontrolom konkurencije) mediji, svi "eksperti" koje svaki dan gledamo po emisijama - praktički svi resursi na raspolaganju sinkroniziranoj vladajućoj klasi se upotrebljavaju kako bi se prijetnja te opcije uklonila. Oružja i oruđa se ne biraju kao ni metode, jer kako kaže ona stara, licemjerna, "u ljubavi i ratu sve je dozvoljeno". E pa kad je čovjek zaljubljen u svoj imutak, a ima dojam da vodi rat sa nekim nametnicima koji ga žele rastavit od njega, na što će sve takav zaluđeni ljubavnik biti spreman? Ostavljam vama na maštu, ako vam se ne proučava povijest (iz "narodne" perspektive).
Ovaj zadnji dio je pisan kao opće-usmjerena poruka svima, što bi se, ugrubo, moglo desiti ako bi se pokazalo išta nalik "političkoj volji" vraćanja stvarne kontrole grada kao takvog i gradskog proračuna na nešto nalik "demokratskoj kontroli i korištenju".
Drugim riječima: izuzev ulaska u direktan sukob sa vlasnicima 'stečene' imovine u nekadašnjem vlasništvu grada ili vlasnicima poduzeća sa 'pravovaljanim' poslovnim ugovorima sa gradom, izuzev jednostranog raskida nekih ugovora te pokretanja novih, pod transparentnom javnom vlašću organiziranih, *javnih* privrednih subjekata - od strane Grada kao jedinog vlasnika ili eventualno većinskog partnera (npr. kroz jačanje suradnje sa dolazećom ekonomskom supersilom, Narodnom Republikom Kinom) nova administracija jednostavno nema - ni materijalno, ni institucionalno, a po svemu sudeći ni ideološko-politički - aparata, ideje ni smjera kako zaista "napuniti blagajnu" a istovremeno još i vraćati gradske dugove privatnom sektoru i državi, a onda još, uz sve to, istovremeno ispuniti išta vrijedno spomena od "najudarnijih" i "najzvučnijih" dijelova predizbornog programa.
Naravno, ovaj zaključak iznad vrijedi ukoliko prihvatimo iznad napisano kao načelno točno tj. kao da u bitnome odgovara onom što "vidimo ispred sebe". Nažalost, imamo primjer za primjerom da jest tako. Najpoznatiji i najtragičniji, obzirom na nade koje je tada probudila po cijelom "razvijenom" svijetu pogotovo, bi bila grčka Siriza, ali daleko je od jedine, što u aktualnim događajima i političkim razvojima po Europi i najnovijoj "povijesti", što kroz cijelu postratnu zapadnu Europu i njenu periferiju, na koju smo mi komotno smješteni, u simboličku sobu za poslugu, zadnjih 30-ak godina (gdje smo, ne lažimo se, ionako boravili većinu svoje pisane povijesti).
(Ironično, u prvim danima RF-a, dok još nismo bili ni službena stranka a Siriza je bila tek mala oporba u grčkom parlamentu i "senzacija" na evropskoj ljevici, jedan od plakata koje smo lijepili po gradovima je imao poziv: "UKLJUČITE SE U STVARANJE HRVATSKE SYRIZE!". Danas, kao netko tko je krajem 2014. lijepio plakate s tim pozivom misleći na partiju kojoj pripadam, mogu reći da mi se čini da pred očima zaista i gledam, konačno, stvaranje "hrvatske SYRIZA-e". Samo, naravno, ne one s kraja 2014. nego one kasnije, one koju danas znamo.)
Da privedemo kraju: ukoliko su gorenavedene "objektivne okolnosti" u gradu Zagrebu takve, to onda za sobom povlači činjenicu da će se s vremenom kao rezultat sukoba između "onog što želimo" sa "onim što jest" - gdje ovo drugo redom pobjeđuje - neizbježno smanjivati "horizont mogućeg" po pitanju ikakvih "suštinskih" promjena s jedne strane, i jačati potreba za "strpljenjem i nužnim potezima" s druge.
A tko je istovremeno i najbrojnija, i realno daleko najslabije organizirana grupa u društvu kojoj na x načina Možemo! (sic!) posegnuti malo u džep, ili stegnuti im remen za još pola rupice više? Vjerovali ili ne, ali ugrubo rečeno, to su "ljudi koji rade za plaću".
Na osobnoj razini, i najmanje relevantno za motive ovog teksta, ali uopće ne sumnjam da će onaj dio sredstava koji će biti oslobođen jednostavno "manje koruptivnim i racionaliziranije vođenim gradom", što uopće ne sumnjam da je izvedivo, biti adekvatno upotrijebljen i da će Zagreb biti bolje mjesto za život (barem dobrom dijelu ljudi) nego što je bio dok je bio pod Bandićem.
Međutim, to je samo jedna razina promjene, i to takva koja seže relativno plitko, do vrlo jasno određene razine, nakon čega pak počinje faza konflikta sa "snagama statusa quo" koje su sve samo ne šala, predizborna parola, ili jedan "boss style" nastup u medijima. Konflikti za koje morate biti spremni ne u trenutku početka, nego se morate pripremati za to, na svaki mogući način, godinama prije nego vam se uopće za takav sukob pruži i prilika.
Postoji i ova druga, dublja, puno više "strukturna" razina razgovora o političko-ekonomskim promjenama (kvarta, grada, države, svijeta), a ona i puno više ovisi, i direktno je u konfliktu, sa onim što sam ranije nazvao "objektivnim" faktorima.
Ukoliko se "zeleni balon" koji trenutno relativno bezbrižno vijori iznad Zagreba pred ovim većim izazovima, nažalost, ispuše, znamo tko će na kraju, tj. koja klasa društva, snositi najveći trošak.
Radnička klasa.