Besmislenost i dugoročna neodrživost kapitalizma počinje se pokazivati već kod obrazovanja podređenog isključivo tržištu rada i korporativnim potrebama koje time zanemaruje sve druge društvene vrijednosti, pa i ekološki način života, rada i proizvodnje. Ekologija i ekološka svjesnost jedno je od područja na kojemu se jasno vidi neodrživost egocentričnosti i težnji isključivo ostvarenju svojih individualnih potreba i ciljeva - jer jedan dio svijeta ne može, a tek jedan čovjek ne može, utjecati na smanjenje globalnog zagrijavanja i neminovnih klimatskih promjena uzrokovanim djelovanjem ljudi i kapitalističkog načina proizvodnje za profit a ne za potrebe. Ovo je posebno očito u tome da Hrvatska ne proizvodi preveliku količinu stakleničkih plinova a unatoč tome se susrećemo s ogromnim ekološkim i klimatskim problemima.
Nakon sustava obrazovanja, onaj koji presudno utječe na klimu je politički sustav. U kapitalizmu iza politike uvijek stoji neka/e interesna/e skupina/e. Te skupine se protive ekološkoj tranziciji iz svojih kratkoročnih interesa u obliku profita, ne mareći za budućnost. Njihov način života i njihov profit ozbiljno ugrožavaju ekološka tranzicija i ideja pravednog društva u kojem se proizvodi za potrebe a ne za profit, što je jedino dugoročno održiv način proizvodnje. U kapitalizmu je obuzdavanje globalnog zatopljenja potpuno neprihvatljivo jer nužno zahtijeva uravnotežen (čitaj: manji) rast gospodarstva i samim tim manji profit.
U Europi se trenutno do petog mjeseca potroši godišnji raspoloživi obnovljivi dio resursa a ostatak godine bogati troše od siromašnih, kao u Alan Fordu. Promijeniti ovo nije moguće kroz stalni gospodarski rast i rasipanje resursa na proizvodnju onoga što nam ne treba za potrebe konzumerističkog društva koje stvara kapitalizam kroz umjetno stvorene “potrebe”.
Kako bismo ekološke standarde podigli na višu razinu, a kako se ne bi nastavilo kao da je pobjeglo iz Alan Forda, nužno je inzistirati na ispunjavanju ekoloških standarda po principu pravednosti a ne jednakosti. Jako dobar primjer dao je Viktor Simončić, međunarodni konzultant za okoliš i razvoj - energetski učinkoviti aparati te visoki standardi zbrinjavanja otpada jednako koštaju u Luxemburgu i Hrvatskoj. Jednaka im je cijena i u Zagrebu i Iloku. No, problem nastaje kad u priču uvedemo prihode. Stanovnik Luxemburga za te visoke ekološke standarde izdvaja 0,04% prihoda, stanovnik Hrvatske 4%, a stanovnik Iloka 10% te je to jedan od glavnih razloga zašto je potrebno raditi na pravednoj raspodjeli troškova visokih ekoloških standarda u društvu koje teži pravednosti a ne stalnom i velikom gospodarskom rastu u svrhu rasta profita.
Početak rješavanja ovog problema, koji se neće riješiti odmah, zbog akumulacije stakleničkih plinova (s kojima Hrvatska nema problema već nekih dvadesetak godina zbog gašenja industrije) je uravnotežen rast gospodarstva u sistemu koji teži pravednosti i proizvodnji za potrebe lokalne potrošnje, a to nije kapitalizam.