Donosimo esej našeg člana Vladimira Cvetković Severa, prevoditelja knjiga i filmova sa višedesetljetnim iskustvom rada u svojoj struci, uključujući najveće holivudske studije i domaće nakladničke kuće. Prije nekoliko godina, odlučio se osnovati svoju vlastitu malu nakladničku kuću, Mitopeju. U ovom tekstu navodi neka svoja radnička iskustva iz prevoditeljske struke, kao i razloge koji su ga motivirali da konačno osnuje svoju nakladničku kuću, u kojoj bi mogao raditi u skladu sa svojim političkim idealima i profesionalnim principima.
Vrijedi spomenuti i to da radnice i radnici u Mitopeji nakon 5 godina staža stiču pravo suvlasništva prema udjelu od 5% +1 posto za svaku dodatnu godinu staža, te da je u procesu sindikalno organiziranje unatoč činjenici da riječ o poduzeću od svega nekoliko radnika, uključujući i osnivača i prevoditelja.
Prevođenje knjiga krvav je posao. Ne vjerujte nikome tko vam kaže drugačije.
Prije svega, radi se o golemoj odgovornosti: o kvantitativnoj odgovornosti za značenje svake riječi, svakog interpunkcijskog znaka i svakog izraza, kako bi se izvornik preveo najtočnije i najtankoćutnije; te o kvalitativnoj odgovornosti koja će, nadate se, proizaći iz vašeg predanog rada na desecima i stotinama, katkad i milijunima slovnih znakova od kojih se književni tekstovi sastoje.
Toj odgovornosti dajete za pravo brušenjem svojeg intelekta do krajnje britkosti. Ništa što ste dosad naučili neće vam nužno biti jamstvo da pri sljedećem izazovu nećete zakazati; od svakog teksta učite. Zadržavate poniznost i ostajete otvoreni prema cjeloživotnom učenju. Jer to vam je poziv.
Svatko će opaziti jedan loše prevedeni vid vašeg cjelokupnog rada, sve i ako je cjelina koja ga okružuje potpuno besprijekorna. Hvalit će vas jedino ako zaobiđete svaku Scilu i svaku Haribdu na putu.
Kažem, prevođenje knjiga krvav je posao. Ne vjerujte nikome tko vam kaže da je zato i cijenjen.
Prevođenjem knjiga počeo sam se baviti nakon što sam uvidio da od pisanja proznih knjiga nema baš nikakve vajde i da u tobolcu nosim to poznavanje engleskoga kao materinjeg jezika, stečeno odrastanjem na njemu. (To je korisno, ali ne i presudno: u prevođenju je ključno vaše poznavanje ciljnoga jezika, u ovom slučaju hrvatskog.) Prije tog posla radio sam kao novinar i filmski kritičar: to su definicije prekarnih zanimanja, i u njima nisam stekao niti dana staža sve do sredine svojih tridesetih.
Taj vid prevođenja vjerojatno je bio najgori. Lišen svake mogućnosti da planiram budućnost, radio sam koliko sam mogao, za koga sam mogao, neštedimice: morao sam biti najbolji mogući, da se mene odabere za idući naslov kod nakladnika za koje radim.
Napokon, nakladnik za kojeg sam napokon počeo raditi – tada najveći i najbogatiji u Hrvatskoj – ponudio mi je rješenje koje nisam mogao odbiti: od mojeg bruto honorara stvorit će iznos moje bruto mjesečne plaće, pod uvjetom da svaki mjesec predam veliku količinu prijevodnog teksta i radim ekskluzivno za njega.
Tada mi je bilo 35 godina.
Danas mi je 50 godina.
Tadašnji najveći i najbogatiji nakladnik u Hrvatskoj više ne postoji.
Ja postojim. Prevodim knjige i dalje, krvavije i predanije no ikad, jer to radim za vlastitu nakladu.
Nakladnik za kojeg sam radio nije propao mojom krivnjom. Trudio sam se koliko sam mogao da do toga ne dođe, naivno, s položaja radnika koji se ne štedi. Čak sam mjesecima vraćao svoju neto plaću poslodavcu da mu obeštetim moje držanje u stalnom radnom odnosu nakon što je prevođenje daljnjih naslova postalo nemoguće.
Osamostalio sam svoj rad s 45 godina i sagledao nakladničku scenu na kojoj djelujem.
S ove strane, tržište: puno knjižarskih lanaca kojima nije smisao postojanja platiti prodanu knjigu onome koji ju je izradio. S one strane, država: puna potpora za prevođenje i nakladništvo, ali prema kriterijima koji uvijek ovise o nečijem vrijednosnom sudu.
A u sredini, naši sugrađani koji i dalje čitaju lijepu književnost, željni dobre i lijepe knjige, ako ih koja takva uopće i dopadne nakon što se u vid uzmu upravo navedene zadatosti.
Oko svih njih, gomila posrednika. Urednika, komercijalista, članova komisija, ne pitajte – gomila onih koji stoje između osnovnoga rada na prijevodnoj knjizi, onoga na tekstu, i konačne knjige.
Sagledao sam nakladničku scenu na kojoj djelujem, i odlučio se postaviti pametnije.
Naklada Mitopeja sad je pred izdavanjem svoje devetnaeste i dvadesete knjige. Neki tvrde da od Mitopeje ovdje, a i šire, nema omiljenije naklade. Neću sâm reći takvo što: ali ne mogu poreći da smo vratili lijepu knjigu ovom jeziku, često ljepšu i kvalitetniju od onih koje postoje bilo gdje drugdje.
Kako?
Pa, pri sagledavanju sam razabro i da smo u stanju raditi većinu onoga što posrednici rade, a uz prodaju putem interneta i većinu onoga što knjižarski lanci rade, u mjeri da si zajamčimo održivost; dugoročno, to će je zajamčiti i njima, ako ne budu odviše predani kratkoročnoj, pojedinačnoj zaradi.
Cilj mi je bio i ostao dvojak: donositi na hrvatski jezik djela lijepe književnosti kakva dosad nisu postojala – u ovom slučaju, nadahnuta mitom, pjesničkom baštinom čovječanstva – i poslovati temeljem tih trajno zanimljivih naslova tako da se njihovim izdavanjem stvara dugoročno, opće prosvjetiteljsko dobro.
To se proteže na održivost poslovnog modela Mitopeje, ali i na radnička prava i dužnosti unutar našeg kolektiva; u posve jednakoj mjeri podnosimo opterećenja i ubiremo plodove.
Ja i dalje prevodim knjige.
To je i dalje krvav posao. Sve što sam prevodio prije Mitopeje, tih više od stotinu knjiga, služilo je tek kao uvod.
Samo, taj krvav posao sad radim sretan, jer sam emancipiran od tuđeg vlasništva nad njime.
Ako me netko tlači, onda je to kolektiv; a meni, kao i svim kolegama radnicima, cilj je održivost, a ne bogaćenje.
Galerija fotografija