Članci

Podrška Hrvoju Klasiću, protiv svih oblika fašizma!

  • 12. 05. 2021.
  • Piše: Katarina Peović

Dajem bezrezervnu podršku Hrvoju Klasiću, povjesničaru koji je još jednom primio prijetnju smrću koja je došla očito od otvorenog pobornika ustaškog režima. Nepoznati počinitelj poziva na ubojstvo i to pred kamerama „da se to može gledati”, ali i na ubojstvo drugih „poznatih izdajnika” i to u Hrvatskom saboru, pravosuđu, medijima, fakultetima, antifašističkim i drugim nevladinim udrugama. Ovaj popis kao i poziv na zločin pokazuju kako se desni ekstremizam u Hrvatskoj sve manje boji konzekvenci. Osobno sam, uz niz drugih prijetnji, doživjela i prijetnju smrću u eteru TV gdje je gledatelj tumačio da bi ja (uz još par imena) u drugim zemljama bila „ohlađena metkom u čelo”. Danas čini se, dolazimo u točku u kojoj se, pomalo, takve stvari normaliziraju, a one koji su žrtve takvih prijetnji, izjednačava s počiniteljima, pa čak i optužuje, kao "provokatore"?

Kako se borimo protiv netolerancije, fašizma, šovinizma? Jesmo li svjesni potrebe borbe protiv takvih tendencija? Nije li potrebno da se svi suprotstavimo netolerantnom Marinu Miletiću, koji žene koje su pobacile naziva „horor-spodobama”, koji ateiste koji su nekad bili vjernici naziva "psima koji jedu vlastitu rigotinu"? Nismo li svi trebali reći Škori da nije u redu pomilovati ratnog zločinca? Kada sam kao jedina kandidatkinja, po cijenu vlastitog „uspjeha” na ovim lokalnim izborima opet rekla netoleranciji - ne, ne samo da sam od navodnih antifašista i "demokratski orijentiranih" kandidata, sklonih podržati rodnu ravnopravnost i prava manjina, dobila uobičajeno ignoriranje i šutnju (uz klasično tapšanje po ramenu kada se kamere ugase), već su se među njima našli i neki koji su me zbog takvog stava i - napali!

Nakon što sam se suprotstavila Marinu Miletiću – navodni antifašist Nikola Ivaniš, aktualni dogradonačelnik Rijeke i aktualni kandidata za gradonačelnika Rijeke, me optužio – da sam slična Miletiću da nisam "reprezentativna za Rijeku", te da dajem „krivu sliku o Rijeci”. Ponovio je sličan stav u više navrata, a sve se svodi na tezu „svi su oni isti” – lijevi i desni „ekstremi”, Rijeka će uvijek biti negdje u centru, tolerantna, a ovi „šalju krivu sliku”. E pa to slanje "krive slike” je bilo jedino suprotstavljanje Miletiću u kampanji, u kojoj smo od Miletića čuli samo lijepe riječi o „kolegi Ivanišu”, s kojim se Miletić, u više navrata slagao.

Normaliziranje nenormalnog neće se desiti bez tog manevra kojim se antifašiste i fašiste izjednačava kao iste "ekstreme" samo drugog predznaka, kojim se izjednačava toleranciju i netoleranciju, u kojem se sve relativizira i u kojem se u harmoniji prihvaćaju pro-fašističke i nacionalističke tendencije, dok se suprotstavljanje tim tendencijama osuđuje kao nepotrebno, dizanje tenzija, "ekstremno" iskakanje iz uobičajenog i prihvaćenog ponašanja.

To da je lijevi ekstremizam isti kao i desni, te da jedan nepotrebno provocira drugi, usput, teza je HDZ-ovog Ante Bačića, koji je izjednačio podršku napadu kalašnjikovom na policajce pred Vladom i Saborom s podrškom umjetničkoj instalaciji petokrake u okviru EPK koju je postavio Nemanja Cvijanović u Rijeci. Time je zapravo nenamjerno najbolje pokazao što je to nepostojeći „lijevi ekstremizam”, a što je to itekako djelatni „desni ekstremizam”.

Upravo je Hrvoje Klasić najbolje opisao „lijevi ekstremizam” satiričnim tekstom u kojem opisuje agresivne mladiće koji negiraju postojanje Golog otoka, slave nehumane postupke tamošnjih čuvara, zazivaju ubojstva buržuja, tuku ljude po ulicama i nose oružje. Riječ je naravno o satiričnoj fikciji, jer takvih u zbilji – nema.

Izjednačavanje političke borbe za radnička prava, bolje plaće, veći minimalac, prevladavanje ograničenja kapitalističke privrede na periferiji EU, za prava LGBT osoba, za prava manjina s nasiljem desnice – opasno je jer vodi do relativizacije i izjednačavanja onoga što se ne smije i ne može izjednačiti - fašizma s antifašizmom, tolerancije s netolerancijom. Takav manevar upravo je onaj jezičac na vagi koji je presudan u normalizaciji nenormalnog.

Zato dajem podršku Hrvoju Klasiću koji se ne boji reći otvoreno što je što, što je crno a što je bijelo, ne zatvara oči pred rastom netolerancije, šovinizma, relativizacije fašizma i nacizma. No svi koji to čine, poput njega, u Hrvatskoj su danas mete nasilja, a za to nasilje, ako se i kada se desi, odgovorni neće biti samo oni koji ga počine već i oni koji ga potiho podržavaju, koji mu se ne suprotstavljaju, koji ga već danas relativiziraju.