Članci

Je li RF pragmatičan?

  • 12. 12. 2020.
  • Piše: Radnička fronta

Mainstream analitičari su se uprli od dokazivanja zadnjih par dana da je RF nepragmatičan jer odbija svaku suradnju s SDP-om.

To, međutim, ne može biti dalje od istine. RF je doista odbio s SDP-om rušiti Bandića - ali ne iz ideološke nepragmatičnosti, nego upravo iz realizma.

Naime, kako rušiti Bandića s SDP-om, kad je on proizvod istog tog SDP-a, kad su te dvije stranke još uvijek potpuno isprepletene (svako malo netko iz SDP-a prelazi u BM365, Bandić u SDP-u ima brdo spavača i simpatizera, kao i obrnuto) i kad nema nikakve razlike između Obersnelove SDP-vladavine u Rijeci i one Bandićeve u Zagrebu?

No to ne znači da RF odbija bilo kakvu pragmu i da će čekati neku revoluciju tko zna kada u budućnosti da se išta promijeni. Upravo suprotno. Da, RF smatra da je za prava rješenja potrebna sistemska promjena i potpuni zaokret, no to apsolutno ne znači da se ne borimo i u sadašnjosti za manje i trenutne promjene.

Istaknimo najbolji primjer RF-ove pragmatičnosti - RF je ljetos prije izbora, dok se još činilo mogućim da će SDP možda biti u poziciji formirati vladu, isticao da smo spremni pružiti saborsku podršku SDP-ovoj koalicijskoj vladi (iako SDP smatramo ne ljevicom nego liberalima) u zamjenu za određeni broj konkretnih proradničkih ustupaka (povećanje minimalca, ukidanje dopunskog zdravstvenog, zakon o porijeklu imovine, proradničke izmjene Zakona o radu i sl.).

Dakle, premda o SDP-u mislimo ideološki i politički sve najgore, bili smo spremni začepljena nosa glasati za njihovu manjinsku vladu kako bismo tako postigli nekoliko konkretnih, trenutnih i ostvarivih ustupaka za radnu većinu. No to je nešto posve različito od toga da si utvaramo da je moguće s SDP-om rušiti Bandića, što praktički znači kapitulaciju i prije nego što se išta moglo učiniti.

Velika je razlika od davanja podrške kompromitiranoj opciji centra, SDP-u i sličnim strankama i podrške koja je uvjetovana konkretnim pomacima za radnike i većinu. Dati slamku spasa kompromitiranim socijaldemokratima kako bi ih ojačali i tako ugrozili šanse ljevice za rastom nije pretjerano niti realistično niti pragmatično. Beskompromisno odbijajući suradnju prije izbora i Levica u Sloveniji je ojačala u dvama saborskim mandatima, te su sada u mogućnosti da na idućim izborima tvore vladu. No ne pod paskom onih koji su izdali radnike, već s ravnopravnim rezultatom, što garantira da će biti u mogućnosti nametnuti politike za obespravljenu većinu.

Beskompromisnost nije stvar utopije već itekako stvar pragme - ako nam je dobrobit većine na pameti, a ne korist klijentelistički povezanih grupacija, brz uspjeh na izborima, podjela fotelja i business as usual.