Autor: prof. dr. sc. Salmedin Mesihović
Izbori održani 15. XI. 2020. donijeli su značajan preokret na političkoj sceni, s različitim intenzitetom zavisno od kantona, entiteta i područja. Najviše se osjetio u većim urbanim cjelinama, izuzev u Mostaru gdje će izbori biti održani tek 20. XII. 2020., pa je tako najveći intenzitet imao u sarajevskom kantonu. Međutim, već odmah po spoznaji rezultata, posebice onih za općinska vijeća, u javnosti se pojavilo pravo more analiza i „analiza“ kako je tko prošao i koliko je doprinio ovome preokretu. Najviše se te analitičke i „analitičke“ pažnje usmjerilo na pitanje uspjeha ili neuspjeha ljevice i lijevog centra i njihovih kontribucija u ovom preokretu. Naravno, i motivacije tih analiza su različite od onih dobronamjernih i iskrenih, preko onih koje služe za liječenje osobnih i personalnih sukoba, ljubomora, ambicija i ciljeva, pa do onih zlonamjernih i spinanih od strane poraženih režimskih snaga koje, eto, brinu o sudbini ljevice i lijevog centra jer ih je, eto, „podjarmio Dino“ i u kojima se kaže kako opcije s nacionalnim, nacionalističkim i klerikalnim platformama dominiraju još uvijek Bosnom i Hercegovinom. To je dovelo i do toga da se npr. u javnosti ponovo javi ona kronična boljka stranke SDP još od vremena kada su u njoj dominirali Zlatko i Željka, a riječ je o personalizaciji i kadrovizaciji čitavog problema, dok se ideološki aspekt smatra potpuno nevažnim.
Činjenica jest da od ovoga preokreta, stranke koje se legitimiraju lijevom ili lijevocentrističkom pozicijom nisu značajnije uspjele kapitalizirati velike gubitke režimskih stranaka, ponajviše onih SDA-e. Ali razlog za to nije nikakvo „podjarmljivanje od Dine“, pa čak ni samo kadroviranje, koliko je problem čisto suštinske prirode. Prvo, historijski je determinizam da prvi val preokreta uvijek donosi onaj dio političkog spektra koji se odcijepio i kadrovski i ideološki od establišmenta jer najbolje poznaju njegov modus operandi. Drugi, i još suštinskiji razlog zašto nije došlo do kapitalizacije gubitaka od strane stranaka koje se legitimiraju lijevom ili lijevocentrističkom pozicijom je ideološke naravi. Najveći problem toga da se pobijedi ta paradigma koja tri decenije vlada u Bosni i Hercegovini, pa se traži izlaz u njenim light-varijantama je upravo u tome da se toj paradigmi primarno nacionalno-religijske podjele i opredjeljenja suprotstavlja ideja lijevo-liberalnog "građanskog". Prvo, riječ je o uopćenim apstrakcijama, "građansko" se kod nas često može promatrati kao buržoaska ideologija (što je ustvari i njeno izvorno značenje), kao progresivistička, urbano-elitistička ideologija ili čak kao pokušaj da se zamaskira pokušaj prevlasti većinske nacional-religiozne zajednice. Drugo, lijevo-liberalno je oksimoronska konstrukcija koja samo služi da se eventualno ljevičarskim organizacijama otupi oštrica nastupa, izbaci njen revolucionarni karakter, avangardistički nastup i populistički pristup narodnim masama. Treće, jedno je ljevičarska ideologija koja je uvijek okrenuta masama i interesima obespravljenih, ima avangardistički interes prema budućnosti, a drugo je liberalna ideologija koja je uvijek čisto centristička i uvijek okrenuta interesima elite i ima status quo interes prema budućnosti. Četvrto, deideologiziranje ljevice je inače strateški cilj neoliberalizma i njegovih elita, koje to izražavaju preko svojih pupita i marioneta u medijima i dijelu NGO.
Krenuti na nacionalne i klerikalne ideologije, koje imaju jednostavne priče i koje su okrenute širim masama, samo s anemičnom, apatičnom idejom građanskog lijevo-liberalnog je uvijek osuđeno na propast. Bez revolucionarnog naboja, ljevičarskog novog idejnog i akcijskog programa koji nedvosmisleno zagovara i provodi demokratski socijalizam i republikanizam, s jasnim i preciznim obraćanjem širim masama, i naravno bez lojalne (ideji i načelima) avangardističke jezgre teško se može očekivati snažna alternativa nacional-klerikalnim koncepcijama i neoliberalnim novoobogaćenim elitama koje na svojoj strani imaju i samo društveno-političko uređenje 18-novembarsko – dejtonskog sustava. I zato ponovo pozivam sve istinski opredjeljenje ljevičare, idejno-ideološki diferencirane organizacije, skupine i grupe na idejno-akcijsko jedinstvo i okretanje prema gradnji revolucionarne ljevice, koja, opet dokazano historijskim determinizmom, jedina može sa svojim korjenitim djelovanjem prvo zaustaviti dalju totalnu destrukciju, zatim izvršiti reintegraciju Bosne i Hercegovine, i na kraju je povesti u opći napredni preobražaj.