Piše: Miloš Popović
Ima nas koji bi mogli raditi posao od doma. Dao bih se kladiti u postotke, produktivnije nego u firmi. Druga stvar je gdje smo zaposleni/zapeli i možemo li tu privilegiju lako prenosivog posla iskoristiti.
Postoji jedan poseban oblik radnika, a to je famozni outsource radnik ili po naški vanjski suradnik. Radiš za tvrtku preko svoje tvrtke ili preko autorskog ugovora, satnica ti je nešto bolja nego zaposlenima u tvrtci koja te angažira i to je sve. Tu priča završava. Odnosno počinje ona druga. Pogotovo kad zakuha za stvarno, kao što će vrlo vjerojatno uskoro zakuhati.
Ako prilika i posao dopušta radiš od doma. Ako ne – ideš i dalje na posao. I recimo, razboliš se. Sasvim normalno je da u cijeloj toj papazjaniji od odnosa organizam u jednom trenutku posprdno kaže – jebi se, meni je dosta. I zaustavi te. I to bez obzira na koronu. I od dana bolesti više ne zarađuješ. Tvrtka koju si otvorio da bi ipak živio i radio, nema prihoda. Uplatio si doprinose, ali prva plaća nakon kraha se ne isplaćuje. Uskoro slijedi blokada, jer nemaš za doprinose za drugu plaću. A prijavljen si na minimalac, jer kako drukčije održati firmu na nogama?
Gotovo. Mjesec-dva.
I onda hoćeš li na bolovanje ako šmrcaš? Hoćeš li u krevet s 37,5? Možeš li uopće misliti o tome da ćeš nekog onesposobiti za posao ili život svojim dolaskom? Hoćeš li s glavoboljom koja kida mozak na posao, pa ćeš doručkovati neku tabletu, a kasnije završiti na hitnoj i saznati za prvi moždani, u blažem obliku? Umoran si, hoćeš li na odmor? Objeručke hoćeš, ali ciljaš da i to malo nezarade što više skratiš, jer iza ljeta je jesen. Jer dijete, škola, grijanje... Nema tu puno razmišljanja. Otići ćeš zaraditi dnevnicu.
Nije outsource avangarda, već šljakeraj bez prava.
I ako se posao ne naplati kako treba (a uglavnom ne ide, osim ako ne rentaš 100 ljudi državi na nekim poslovima održavanja ili nešto slično), jednim rezom si gotov.
Dakle, perspektiva nije neko svjetlo.
Ali tunel je.
A kako do humanijeg društva? Na tom trebamo raditi.