U susret velikom prosvjedu 25.11.

U susret velikom prosvjedu 25.11.

Do nedavno govorilo se da su naši ljudi skloni pognuti glavu, da smo mi takvog mentaliteta, da nam mogu raditi što god, da ćemo mi svejedno šutjeti. Kad su Uljanikovci štrajkali – Vlada im je bahato poručivala „loše ćete proći”. Od kada su zatvorili Uljanik ministar Horvat i dan danas prijeti drugim radnicima primjerom Uljanika - da će i drugi proći loše ako budu „talasali”, prijeti poručujući da je Uljanik zatvoren jer su radnici zavarili kapiju i nisu bili spremni na razgovor. Štrajk osoblja u Croatia Airlinesu Ustavni sud je čak zabranio. I na prosvjetare se krenulo prijetnjama - da im dani u štrajku neće biti plaćeni. No, prijetnje nisu prošle – i po svemu sudeći u ponedjeljak 25.11. sprema se jedan od najvećih prosvjeda zadnjih desetljeća u nas – prosvjed prosvjetara, ali koji je davno prerastao zahtjeve za povećanjem koeficijenata nastavnicima za 6,11 posto.

Radnici danas pokazuju snagu veću nego ikad – pokazuju da se neće dati zastrašiti, nastavnici prkose i ne daju se, usprkos medijima koji huškaju radnike jedne na druge i koriste se taktikom „zavadi pa vladaj”. Pokušali su diskreditirati i prosvjetare jer oni za razliku od nekih imaju kako-tako plaćeni posao, kao da će njihova borba za veće plaće oduzeti nekome drugome posao, kao da bi njihova povišica dovela u lošiju situaciju one koji su obespravljeni, bez radnog mjesta, s plaćama koje ne dozvoljavaju normalan život. Vrijeđali su ih da nisu „zaslužili svoju plaću” i da bi trebali biti plaćeni „po učinku” koji je navodno nikakav (pitanje tko je školovao te koji to govore, tko je školovao onih 14% radnosposobnih koji su napustili Hrvatsku). Vrlo realno i opipljivo stagniranje plaća u obrazovanju u godinama fiskalne konsolidacije između 2012. i 2014. nije otvorilo nijedno novo radno mjesto, niti je radnicima u drugim sektorima bilo bolje. Plaće visokoobrazovanih u javnom sektoru danas su zbog toga 20 posto niže nego u privatnom – a posebno zaostaju obrazovanje i socijalna skrb. Famozno rezanje javne potrošnje putem mjera štednje na plaćama zaposlenih u javnim službama kao ni drugi čarobni potezi nisu popravili život onim najsiromašnijima. Srećom oni nisu povjerovali da su im neprijatelji prosvjetari (dok je u slučaju brodograditelja samo koji mjesec ranije naum prilično uspio). Ovaj puta nije tako.

Huškanje nije uspjelo zato jer su i oni koji ne rade u obrazovanju stali iza nastavnica i nastavnika, zato što su roditelji i djeca koje su pokušali instrumentalizirati odbili povjerovati lažima da je ovaj štrajk protiv njih i njihovih interesa, zato što smo svi zajedno odbili fundamentalističku logiku „gledanja svojih posla”, okretanja glave, brige za sebe i uvjerenja (koje se širi sa samoga vrha vlasti) da smo jedni drugima neprijatelji.

Štrajkovi diljem zemlje kako oni medicinskih sestara i tehničara, vozača, radnika Đure Đakovića, PZC Varaždina, tako i prosvjedi pomoćnika u nastavi, a sad i štrajk prosvjetara – uspijevaju samo onda i ako radnici solidarno i ujedinjeno postave svoje zahtjeve i zajedno krenu protiv onih koji su većini oduzeli normalne plaće od kojih se može živjeti (hrvatski radnik ima 37% plaće zapadnoevropskog radnika), radna mjesta, normalne uvjete rada bez straha za budućnost, mirovinu od koje se može spojiti kraj s krajem (52% umirovljenika živi u siromaštvu), besplatno i javno dostupno obrazovanje i zdravstvo. Huškače treba prokazati – a radnike s nejednakim početnim materijalnim uvjetima rada i života povezati i ujediniti, jer solidarni i ujedinjeni radnici su nepobjedivi. Bez radnika nema nijedne privredne i društvene djelatnosti bez poduzetnika i kapitalista – ima!