Što, kako i za koga se proizvodi? – tri su temeljna pitanja na koja se mora odgovoriti u svakom društveno-ekonomskom sistemu i razlika u tim odgovorima određuje različite karaktere društava i društvenih odnosa proizvodnje. Kapitalistički odgovor znači učestalost ekonomskih kriza, nepoklapanje između golemih proizvodnih mogućnosti s jedne strane i istovremeno, nezadovoljenih potreba s druge; eksploataciju radne snage i čovjeka, kao i destrukciju prirode. Socijalistički odgovor znači da se proizvodnja regulira demokratski, planski i solidarno, da je primarni parametar i cilj proizvodnje zadovoljenje potreba svih ljudi i stvaranje uvjeta za njihov svestrani razvoj, a ne ostvarenje profita i akumulacija kapitala.
Tražiti jedinstvo, demokraciju i održivi razvoj u Evropi, a ne zahtijevati korjenite promjene načina proizvodnje – nedosljedno je. Zagovarati jednakost i solidarnost naroda u Evropskoj uniji, kao i jednakost i solidarnost unutar svake pojedine zemlje u Evropi, a ne biti spreman mijenjati sustav – znači biti nespreman zahvatiti korijen problema i rješavanje problema. Prazne fraze socijaldemokrata i tehnokratskih populista, čiji se dosezi vide svakim potezom kada se nađu u poziciji vladajućih – ne samo da se pokazuju retorički ispraznima već daju i zamaha desnici, politikama mržnje, ksenofobije i izolacionizma. Desnica odgovara na te ispraznosti agresijom, tražeći „žrtvenog jarca” - odgovor na neuspjeh socijaldemokracije je agresija koja, umjesto onih najbogatijih i moćnih za sve nedaće krivi one najslabije - imigrante i manjine.
Tehnokratski modeli ne mogu ništa riješiti jer ne politiziraju okvir neoliberalizma kojeg čini kapitalistički način proizvodnje.
Biti za narodnu većinu a ne bogatu elitu, ne znači biti za mlake reformističke mjere, već to znači biti za Evropu demokratskog socijalizma - Evropu čija će se ekonomija temeljiti na društvenom vlasništvu koje jedino garantira da će se gospodarska aktivnost odvijati u interesu zadovoljenja potreba cijelog društva, a ne u interesu elita. Društvena proizvodnja koju organiziraju radnici, a ne menadžerske elite, garantira da radnici kroz rad ne proizvode samo stvari i usluge već i da oblikuju društvene procese i određuju ciljeve proizvodnje, te razvijaju i vlastite kapacitete za upravljanje i demokratsko odlučivanje. Proizvodnja za potrebe garantira da će se ekonomska aktivnost odvijati zbog zadovoljavanja društveno važnih potreba kao što su obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, prehrana za sve ljude.
Demokratski socijalizam je proces podređivanja naslijeđenih elemenata starog kapitalističkog društva i izgradnje novih institucija i organa protagonističke demokracije. No početi od antineoliberalnih mjera, a ne imati konačni cilj na pameti – znači već unaprijed potpisati poraz. Kapitalistički i socijalistički sistemi su principijelno suprotstavljeni – izgradnja socijalizma znači proces u kojem se može očekivati da svaki pokušaj podređivanja kapitala potakne njegovu reakciju i otpor, koja se u ekonomskoj domeni manifestira prije svega kao tzv. štrajk ili bijeg kapitala koji onda može dovesti i do ekonomske krize.
Kapital će na svaku mjeru uzvratiti kao što već sad uzvraća na svaku mjeru pokušaja ograničavanja. Štrajk kapitala može se očekivati u mnogim situacijama, recimo ako se donese mjera visokog oporezovanja korporacija koje su odgovorne za visoke emisije CO₂ - kapital će bježati na periferiju i u slabije razvijene zemlje (kao što se trenutno nove elektrane na ugljen grade na Kosovu). Zato treba biti jasno kako je tzv. „održivo društvo” socijalističko društvo – to je društvo koje proizvodi kako bi zadovoljilo potrebe ljudi, kako sadašnjih tako i budućih generacija, a što nužno podrazumijeva i drugačiju regulaciju odnosa (metabolizma) između čovječanstva i prirode, a ne kako bi manjina zaradila i kako bi cilj proizvodnje bio oplodnja kapitala.